Ljupka si i lijepa,
U pomješanim bojama,
Žalosti i ruža.
Duboko udišeš jutarnji vazduh,
Dok prolaze sjene,
Ljudskih utvara,
A hladan dan,
Nagovještava mraz,
Mirišući na vlažnu zemlju
I jesenje lokve.
Očekivao sam osmijeh,
Ali je tvoje ćutanje,
Širilo gorčinu,
Preko odavno ugašene radosti.
Duboki očaj se provukao,
Preko dobro čuvane granice,
Ka sreći, tom neumoljivom stanju.
Jutro je i dalje vlažilo,
Te suve, ispucale usne,
Koje grizeš,
Kao da su tuđe.
U tvojoj zbirci
Nestvarnih bića,
Jedino sam ja satkan,
Od maglovitog nehata
I teškog umora,
Opterećenog potrebom duše,
Da odbaci nakupljeni otpad,
Na deponiji bezglavih emocija...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар