Demoni ručaju u pola pet

 

Ludilo i laž me prati danima.

Gubim volju za bilo šta.

Što se više branim,
Dublji je očaj ispod.

Ne smijem gubiti vrijeme,
Jer osjećaj uvrijeđene sujete,
Nadolazi kao pješčana oluja,
Pred kojom pokušavam pobjeći,
A zadržati ruke pobodene,
U netaknutost prefinjene površine.

Demoni ručaju u pola pet,
Dok se mrak stapa sa plahošću.
Spremajući večeru od bezumlja.

Nepristupačan, rasčerupan, kivan,
Psujem svijet, koji me šamara,
Šakama dugim kao lopate.

Razgovaram sa sobom iza paravana.
Glas se meko odbija od platna.

Prigušen krik neke ptice,
Zabada mi se u srednje uho.
Ili je to prijetnja izrečena,
Iz usta izaslanika samog đavola,
Koji lagano klizi po ledu duše,
Usamljene i izbrušene ohološću... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović