Iz koliko raspadanja se ponovo krpi,
Kada đavo krene da se gosti!?
Tutnji sila što raznosi zglobove,
U glavi samo vrelina klokoće.
Ne prizivam nikog, pa ni bogove,
Jedino stihija zna šta sa mnom hoće.
Oboren na koljena, klečim.
Šištanje je iz mene jedini zvuk.
Želim da urlam, ali slabašno ječim.
Uranjam duboko, u sopstveni muk.
Sa malo strasti kidiše mrak,
Svjetlost se gasi kao ulična rasvjeta.
Samo kroz ključaonicu uma, jedan zrak.
Kroz koji slutim nevidljivi dio svijeta.
U ovoj vasioni je bezbroj crnih rupa,
Kroz jednu propadam, dok naviru vrazi.
Svaka oštrina sad je potpuno tupa.
Sad se samo bol sa očajanjem mazi.
U danu kad život uzima drugu formu,
I najmanji pokret proizvodi otpor.
U srednji svijet, skrojen za ludačku normu,
Ulazim u finiš trke, za koju sam spor...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар