Koga je briga

Sve se skupilo

U šaku bezvrednih želja

U jednu tananu nit

Prvoklasnog propadanja

Moglo je to puno bolje

Ali  koga je briga

Dok se sunce bori

Sa ledenim crnim rupama

Sam na ledini

Na ivici tame

Tamo gde nema nikoga

Da me prepozna

Nema nikoga da zna

Odakle sam došao

I šta mi je cilj

Ne vredi se savijati

Vetar zna kako

Zaobići usijanu glavu

Moglo je biti bolje

Ali prosto nije

Pa neka sve teče

U jedno usko korito

Usplahirene reke

Koja će pojesti

Uzdignute litice

Umišljenog klanca

Koga je briga...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Duboki muk-Covid-19

 

Koliko bola čovjek trpi,

U jednom danu, kada gore kosti!?
Iz koliko raspadanja se ponovo krpi,
Kada đavo krene da se gosti!?

Tutnji sila što raznosi zglobove,
U glavi samo vrelina klokoće.
Ne prizivam nikog, pa ni bogove,
Jedino stihija zna šta sa mnom hoće.

Oboren na koljena, klečim.
Šištanje je iz mene jedini zvuk.
Želim da urlam, ali slabašno ječim.
Uranjam duboko, u sopstveni muk.

Sa malo strasti kidiše mrak,
Svjetlost se gasi kao ulična rasvjeta.
Samo kroz ključaonicu uma, jedan zrak.
Kroz koji slutim nevidljivi dio svijeta.

U ovoj vasioni je bezbroj crnih rupa,
Kroz jednu propadam, dok naviru vrazi.
Svaka oštrina sad je potpuno tupa.
Sad se samo bol sa očajanjem mazi.

U danu kad život uzima drugu formu,
I najmanji pokret proizvodi otpor.
U srednji svijet, skrojen za ludačku normu,
Ulazim u finiš trke, za koju sam spor... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović