Otvori jutros prozor

Još potmulo hučiš u dnu zaborava
Trovanog bajkama, lagano, kap po kap.
Ponekad osjetim dah mokrih trava,
Po kojima si skliznula, kao niz slap.

U oko ti je stajalo cijelo sunce,
Bez imalo sjene, kao bunar bez dna.
Još osjetim pod kožom vrele trnce,
Još se jutrom budim, mokar od sna.

I dalje tkaš svjetove između planeta,
Čekajući da ožive pobunjeni anđeli.
Da začuješ glas sa drugog kraja svijeta:
Izgubljenu sebe, ovog jutra nađe li?

Svi strahovi su zaboravljeni i blijedi,
I padovi u bezdan su iščezli iz svijesti.
U tebi i danas druga žena sjedi,
Žena koju ne mogu, vidjeti ni sresti.

Otvori jutros prozor i pusti jedan zrak,
Ući će odmah, kad podigneš roletnu.
Tada će ti iz očiju već pobjeći mrak,
I onda će sa mojim,negdje da se sretnu.

Otvori jutros prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zemlja

Po temeljima tragovi krvi
Crvene i tople, od kćeri i sinova
Na licima majki osmjesi prvi
A sad je zemlja iznad džinova

Kako to da krv još teče
Ko nam to stalno reže vene
Zašto nas ista rana još peče
Šta je to isto u ovo doba mijene

Dijete je rodila majka
Ona kroz koju je krv tekla
Ona, kojoj je crna svaka bajka
Ona što je ginući,osmjeh stekla

Rođena si u nesreći, davno
Očvrsla  gaženjem tuđeg đona
Niko te nije porobio slavno
Niti se pohvalio na sva zvona

Često nakvašena znojem
Umivala se potokom suza
Hiljade su umrli brojem
Bili su za opstanak, muza

U snu si ogromna, velika
Kleknem i poljubim grumen
Oči mi budu plave, od čelika
Tvoje ime me boji u rumen

Rađa se ponovo još jedan dan
Širi mi osmjeh i suženu zjenicu
Koraci odzvanjaju kroz šupalj san
Opet je sjaj na našem licu

Gospode, vidiš li ove ruke
Podignute visoko iznad glava
Nabrekle su šake od žuljevite muke
Uz mjesto pod suncem zar mora i slava 

Izgleda da ne može više ovako
Zemlja se kida pri svakom rađanju
I ovo malo bi da podjeli svako
Ima li kraja pohlepi i svađanju

Zašto ne učiniš kraj ovoj grozi
Nemoj samo rukom da odmahneš
Gospode, još ovaj put nam pomozi
Posle možeš  malo i da odahneš

Pogledaj nas malo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Snovi na vratima

U bajci života, ti si princeza,
Usamljeni hrast u sred oluje.
Tvoje lijepo od dobrog ne preza,
Sve što si ti, u osmjehu tu je.

Mnogo je tragova na tvom licu,
Sićušnih bora, mreže oko oka.
Kao kad čitavo jato se stopi u pticu,
I sve poplavi u vidu jakog otoka.

Opkolila si život sa svih strana,
Kao kad vojska osvaja teren.
U područiju sjećanja pukla je brana,
Voda je doprla u duše suteren.

Dole je sve mokro od navale suza,
Što stigoše kao nenejavljeni monsuni.
Čuju se jecaji neodsviranog bluza,
Nepostojeći zvuk što uši ti puni.

U bajci života, ti si još uvjek glavna,
Uloga je napisana samo za tebe.
U rođenom sokaku si postala slavna,
U sopstvenom grlu gorak ukus te grebe.

Mnogo će vode još proteći,
Dok snove ne ugledaš na vratima.
Koliko puta se trebaš opeći,
Dok na ugašenoj vatri sjediš satima.

Monsuni su prošli, pristiže suša,
Na licu se urezala još jedna bora.
Kao da je istetovirana duša,
Shvatila da hladne obloge staviti mora.

Sve što si ti, u osmjehu tu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović