Zaveden mitom napretka,
Mislim da sam bolji od svojih predaka,
Pametniji od svoje djece.
Iluzija razvoja me razara.
Braneći se od iskonske prirode,
Prezirem slabe i nerazvijene.
Otimam se od vječnog djeteta u sebi,
Učeći kako da ubrzano. odrastem.
I steknem kontrolu nad životom,
Želim da njegujem dušu kroz vječno djetinjstvo,
Da u njegovim manama gledam vrline,
Makar i kroz bolno prepuštanje nesazrijevanju.
Potreba duše za djetinjastim u sebi,
Izaziva mi obilnu radost življenja,
Ali i tragičnu želju za njenim potiranjem,
Uvijek spremnom lavinom samoljublja,
Kroz naizgled neprobojnu branu moralizma.
Otimam se od vječnog djeteta u sebi...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
