Tragovi

Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.

Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović