Gluvo doba

Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.

Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.

Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.

Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Surovo doba

Precizna smo slika pompeznog ludila,
U očima  je već odavno ugašen sjaj.
Kada nam priroda bude sudila,
Biće to uobraženim bićima kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
U glavama rat, a nikada mir,
Sa robova teku potoci znoja.

Bahato kucamo i na nebeska vrata,
Pred ulazom gužvu pravi mračan soj .
Strahom smo otuđeni od boga i od brata,
Pred sabirnim centrom upisujemo broj.

Na osušenoj grani  pjeva ptica,
Neku pjesmu koju, samo ona zna .
Sunčevi zrak nam obasjava lica.
Dok padamo sa neba, duboko do dna.

Dok padamo sa neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović