Gluvo doba

Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.

Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.

Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.

Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sveti Nikola

Miriše tamjan kroz hodnik i sobe,

Kućom odzvanja utišali mir.

U krilu su skrštene  ruke obe,

U očima svetluca providan vir.

Na zidu je odavno ikona sveca,

Nikole svetog, čudotvorca moćnog.

Dok ruka se krsti, koleno mi kleca,

Sve nevidljivo beži iz okrilja noćnog.

Na stolu je kolač ukrašen žitom,

Upaljenom svećom igra plamen zlata.

Dušom se širi uzdah, radostan i pitom,

Sve je danas čisto, bez imalo blata.

I gosti se čuju, dolaze pred vrata,

Otvara domaćin, osmehom sav blista.

Podne se javlja sa zidnoga sata,

Hrana je na stolu, dar od boga čista.

Razgovor se veze, a smeh je glasan,

Grlo se kvasi natočenim vinom.

Zalogaj posan, klizi kao masan,

Hleb je od žita samlevenog mlinom.

Pogledom tražim oči dobrog sveca,

I moje su obrve ko njegove, bele.

Srce kreće da ubrzano štreca,

Stadoše mi oči u njegove, cele.

Usamljena zvezda sa severa viri,

Još pomalo u mene zagleda i mari.

Odavno se krv sa venama miri,

Još morima plove štićeni  mornari.

Sve je danas čisto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Gvozdena noć

Gvozdena je noć, a isti mir,
Nešto mi pritiska dušu.
Bojim se sna, kao da je vir,
Kroz mene ledeni vjetrovi pušu.

Piljim ispred sebe, nadolazi dan,
Oči umorne, ukočene, blijede.
Hoće li se raspršiti uobraženi san?
Ili će mi dodati još dvije,tri sijede?

Još jedna noć, napetost raste,
Gvozdena noć, okovana mrazom.
Mozak mi sav ogrezo u kraste,
Vuče me za nos neprolaznom stazom.

Čudno jutro se cijedi  iz tame,
Svjetlo liže oči kao da nešto zna.
Samo jedna sova ovog trena zna me,
Još jedna noć je, kao ponor bez dna.

Mjesec je bijela školjka na nebu,
Lovim ga mrežama istanjene svijesti.
Crvljive misli u glavi me grebu.
Na rubu ludila, sa vragom ću se sresti.

Čudno jutro se cijedi iz tame…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović