Gvozdena je noć, a isti mir,
Nešto mi pritiska dušu.
Bojim se sna, kao da je vir,
Kroz mene ledeni vjetrovi pušu.
Piljim ispred sebe, nadolazi dan,
Oči umorne, ukočene, blijede.
Hoće li se raspršiti uobraženi san?
Ili će mi dodati još dvije,tri sijede?
Još jedna noć, napetost raste,
Gvozdena noć, okovana mrazom.
Mozak mi sav ogrezo u kraste,
Vuče me za nos neprolaznom stazom.
Čudno jutro se cijedi iz tame,
Svjetlo liže oči kao da nešto zna.
Samo jedna sova ovog trena zna me,
Još jedna noć je, kao ponor bez dna.
Mjesec je bijela školjka na nebu,
Lovim ga mrežama istanjene svijesti.
Crvljive misli u glavi me grebu.
Na rubu ludila, sa vragom ću se sresti.
Čudno jutro se cijedi iz tame…
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар