Приказивање постова са ознаком telefon. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком telefon. Прикажи све постове

понедељак, 19. јануар 2026.

Srebro na prozoru



Spavao sam. Ne baš tvrdo. Onako, na pola oka.

E, da. Sanjao sam nešto. Šta? Ne sećam se mnogo.

Kao, zategnuto mi lice. Nasmejan. Srećan.

Noge plešu. Neki dobar ritam. Argentinski tango, možda.

Nisam nikada bio u Argentini(šteta). Još manje sam znao plesati tango(pomalo).

U snu to lepo ide. Rasplesao se kao leptir. Furaju noge na sve strane. 

Samo da se ne odšarafe, pa otpadnu! Za tango je potrebno dvoje.

Sanjam i neku ženu. Da, da. Zgodnu ženu.

Znaš već kakve su, kao male vrteške. 

Držim je grčevito za ruku, dok drugom pridržavam leđa. 

Više zbog sebe, da ne poletim. Suva mi usta. Žedan sam. 

Odškrinuta su vrata u neobičan svet, u kome sve možeš.

Svet u kome su sva jutra bleštava i gone te u žestoki ritam.

Igraj. Samo igraj...

Neki čudan zvuk mi svrdla glavu. Uporan je. Drobi mi san.

Prokleti telefon!

Petnaest do šest! Čkiljim na jedno oko.

Petak je. Nova godina je stigla juče. Bez čekanja.

Napolju je još mrak. 

Glava se bistri. Idemo na Rudnik. Jees!

Zaplesah dva tri koraka ka kupatilu, sa tendencijom ka padu. 

Hladan mlaz iz tuša je po meni  pevao: "Ona radi u rudniku i život joj nije lak"...

Oblačim se. 

Nešto me probada u levom kolenu.

Na prozor neko prosipa bleštavo srebro.

Svanulo je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

среда, 10. децембар 2025.

5:30



Probudih se iz nekog teškog sna. 

Dobar osjećaj kad skapiraš da nije zbilja.

Uf! 

Čkiljim na displej telefona. 

5:30

Uf!

Iskobeljah se nekako iz kreveta.

Dugačka pješačka tura do toaleta.

Kao da je na kraju svijeta. Tuširanje hladnom vodom! Kao da iglice ulaze pod kožu! Dugačkih deset sekundi.

Peškir. Trljanje. Crven kao rak.

 Uf! Uf!

Vraćam se prilično razbuđen.

Oblačim se u boravku.

Na horizontu se pomalja sunce.

Preko planina kao da je neko prosuo kantu narandžaste boje.

Kao da požar bukti.

Dan se rađa u porođajnim etapama.

Pristavljam vodu za čaj, a potom i za kafu.

Pola zdravo pola ne. Jin i jang.

Potreban je balans.

Čaj pijem na terasi. Upijam svježinu.

Kafu ostavljam da se malo hladne. Dobro ide uz tišinu. 

Osim lišća koje pomjera slab povjetarac, ništa se ne javlja. 

Valjda svi čekaju da se pijevac oglasi.

I javio se, bogami, u šest ili koji minut prije.

I onda, kao po komandi, zakokodakaše koke, zalaja pas Medo, trgnu se i Đina, pa skoči sa fotelje kao oparena.

Protegnu se uz vrata i zalupa šapama. Otvorih joj da izađe.

Sjuri se niz stepenice i potrča do ograde, da pozdravi drugare. 

Grlice uzleteše u poteri za doručkom.

Prvi autobus.

Prvi traktor.

Prvi  kašalj  komšije.

Počeo je dan...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 21. март 2017.

Vetrovi sa Vujana





Za subotu prognoza-kiša. Merkam nebo sve do Gornjeg Milanovca. Nešto malo oblaka . Sunce izašlo u potkošulji i češka vrhove planina. Grad se budi po obodima. Centar još dremucka. U kafani Trem čeka nas domaća konobarica sa istom takvom kafom. Obe su bile vrlo obilne. Domaćin Viktor  nam pokaza mini izložbu fotografija i slika. Na njima mnogo poznatog sveta. Al se nekad dobro družilo…

Dolazi i čuveni lokalni planinar, Ljubota. Srdačan i opušten lik. Hoće da nam se pridruži. Odmah sam znao da će biti obostranog zadovoljstva. I prilično razgovora:

-Beograđani, a? Baš ste izabrali dan. Biće lepo.

-Rekoše-kiša!?

-Ma šta znaju oni! Vreme na Vujanu ne može da pogodi ni moja pokojna baba!

-Da. To sam siguran.

Vidi se na prvi pogled, čovek pun energije. Ipak, obložen dozom usporenog I  laganog. Bez užurbane tenzije velikog  grada.

-Hoćemo li  stazom od manastira Vujan?

-Da. Tu ostavljamo mašineriju, pa polako…

-Onda je vreme.

-E, kad je vreme…

Par kilometara vožnje do manastira. Iznikao iz šumskog obronka istoimene planine, odmah se pohvali lepo uređenim dvorištem. Jedna baka izađe kroz sporednu kapiju. Blago nas odmeri  ravnodušnim pogledom i ode za svojim poslom. Iz kućice zakukaše kučići. Glad ili želja za igrom? Par smeđih koza nas je ljubopitljivo posmatralo  iz obora, dok se baka nadglasavala sa nekim preko mobilnog telefona:

-Ma, pusti bre pavremsulj sada! Jesam li ti rekla da dođeš da mi pomogneš!? Joj, joj! Šta ću sa tobom!?

Glas joj se gubio, dok smo obilazili imanje. Crkva ljupka, mala, oslikanih zidova. Ulaz nizak, da ne bi Turci na konjima ulazili…Umalo da zavalim glavom i bez konja. Sveci kao da se vrpolje na freskama. Ne, to se sunce poigrava. Uklesan je  pomen izginulim u ratovima. Spisak predugačak. Odavno je smrt  zaigrala na sve ili ništa u ovim krajevima. Ipak, život izvuče po nekog keca iz rukava…

Ostavismo manastir da odmara posle liturgije. Odmah iznad crkve, pokaza se staza. Bez imalo okolišanja, direktno se zabola u planinu. Svuda lišće vaistinu šušti. Krenuli su prvi komentari:

-Jel baš moramo ovuda? Nema neka blaža staza?

-Ima. Evo sad ćemo blažom- reče Ljubo.

-O! Pa ovo je još teže! Pocrkaćemo!

-Kakvi pocrkati, pa ovo je samo zagrevanje.

-Kakvo crno zagrevanje, već sam prokuvo! Mogu pasulj skuvati na leđima!

-Vidiš, nije ti loša ideja. Bogdan super kuva…

-Taman ja tolika i staza. Četiri sata krčkanja. Što bi bio suljpa…

Ljubo ne posustaje sa pričom. Dobro je! Najduži uspon je iza nas. Manastir izviruje kroz ogromna stabla bukava. Sa vrha dolazi osveževajući vetar. Prosto huči. Kaže Ljubo, da odatle i potiče naziv planine.

Huči, huja, vuja…

Posle ovakve deonice, izlazak na  vrh je bio užitak. Doduše, malo saplitanja o kamenje koje prosto raste iz zemlje, davalo je usponu na ozbiljnosti. Na vrhu visoki kameni stub, koji priča priču vekova…

Kao po komandi, zauzesmo sva omekšana mesta, spuštajući rančeve. Trava još nije krenula, ali cveće jeste. Miris  visibaba  se meša sa mirisom sremuša. Nad šumom se nadnelo jato vrana, pa klikću.

-Čudan svat je ovaj Vujan. Izgleda onako, blag i pitom, ali nekad kao da poludi! Spopadnu ga neke teške magle, koje vetrovi nose tamo, amo, pa se lome na bele gomile i kače po granama. Vrane onda doleću i nadleću kao Migovi iznad ratnog poprišta. Puštaju da ih vetar podiže i spušta, kao da tako čiste perje od dosadnih bubica…Odjedanput se sve umiri i na koji minut stane, pa ti stane i disanje, jer se pritisak naglo menja. Taman kada pomisliš da je prošlo i smiruje se, Sveti Ilija počne da se nervira i ljutito seva okolo munjama, pucajući  gromovima u već pogađana stabla. Tada osetiš da si mali kao miš, ali i da si dovoljno živ. A šta bi više…

-Au, Ljube bre! Isprepada nas!

-Ma ne brini, neće grom u koprive…

Vetar pojača duvanje, kao da je čuo Ljubinu priču. Svi se zgledaše, sa ukočenim osmehom na licu.

-Neće valjda sada da puca!? Ima još dosta do Ilindana.

Ubrzano i sa olakšanjem, krenusmo u srce planine. Iz bukove šume čula se  motorna testera. E, to kad čujem, odmah se iznerviram! Dođeš u prirodu, daleko od grada, čoveka, buke. Taman osetiš mir i  tišinu, kad ono neko upali đavola i krene da burgija, testeriše, seče, lomi…Zakonom bih zabranio sve te sprave! Uzmi brate ručnu testeru ili sekiru, opljuni dlanove, pa udri…Đavo vam oko ušiju testerisao!

Dok sam se ja svađao sam sa sobom, naiđosmo na izvor buke. Nekoliko drvoseča je poleglo po sveže odsečenim balvanima. Pored puta stoji   šest  konja, oborenih glava. Kao da se oni stide zbog masakrirane šume. A šuma isečena i uredno složena na metre. Umesto stabala, u vazduhu stoji tuga. Samo neka je našim debelim dupetima toplo i ugodno. Neka ima za roštilja i kamina. Šta će budućim naraštajima drvo, šuma, priroda? Sve ćemo im ostaviti lepo nacrtano. Sasvim sigurno i u 3D verziji.

 A šta bi više…

Čika Ljuba pozdravi jednog opruženog drvoseču:

-Ala ti uživaš, svaka čast!

-Da bogda i ti vako uživo!

-Ih, bre! Šta ti fali?

-Ništa, osim leđa, jarane!- reče smireno čovek i ustade da vrati jednog konja u grupu.

Na drugoj gomili složenih drva, ležao je  mladić, potpuno nezainteresovan pojavom naše egzotične ekipe, kuckajući po tastaturi sprave zvane mobitel. Razrovljeni put se šepurio moćnim količinama blata, čineći scenu  nadrealnom. Veliki režiser se smešio…

_Čika Ljubota! A da malo odmorimo,a?

-Evo, samo da izađemo iz blata. Malo dalje je lepo mesto.

Ostavljamo ljude i konje,  jedne drugima na milost.  Rado izlazimo iz ostatka šume. Sa jedne bukve se začu zvuk, kao plač bebe. Au, al sam puko! Spasi me Jelena:

-Gore kao da plače beba!?

-I meni se učini- graknuše ostali.

-Beba možda, ali beba vrane ili svrake. Vidiš da obleću.

-Uf! Znoj me obli u sekundi!

Napokon, lepo mesto izvan šume. Ispod starog, reumatičnog drveta stoje sto i klupa. Na stablu okačena žica za roštilj. Okolo dovoljno prostora da se pošten čovek ispruži. Suva trava, prekrivena lišćem čini odličnu prostirku. Ranac ispod glave. Zavetrina. Pogledom škakljam oblake. Kapci se lagano spuštaju…

-Ej, jel znate kako lovci probaju toplotu plate na šporetu?

-Kako, Ljube?

-Ispuste slinu na platu, pa ako odskoči, taman je, ako se prilepi, mora se još naložiti.

Sreća, pa nas je grejalo besplatno martovsko sunce. Nije bilo potrebe za loženjem.

-A jeste čuli za hajduka Isidora Bajića? Kažu da je podmirivao oko dvesto žena. Skora sva deca u selima su ga zvala ocom. Žandarmi krenuli da ga hapse zbog marifetluka, a on- pravac u hajduke. Skrivao se 17 godina. Jednog dana je donešena naredba: streljati ga u odsustvu, ranom zorom!

-Nikad ga nisu uhvatili. Sačuvale ga žene. Nije šala-dvesto! Hej! Pa to ni Mick Jagger ne bi stigo…

Džeger? Sva sreća pa nije. Kakva  bi to  deca bila, kukavče! Selo bi se zvalo Džegeri? Mada, to je za nijansu blaze od Keith Richardsa. Po tom momku, Kitu, kako bi se selo zvalo…

-Ljudi, izginućemo od ove lepote! Hajmo još malo hodati.

Zajahasmo ogoleli greben, čvrsto se držeći  đonovima za stene. Vetar, kao  da se skrivao u obližnjem potoku, iskoči i zaduva jako. Stigosmo do jedne narcisoidne stene. Stajala je u inat vetru, sva isfolirana. Popesmo se na nju, folirajući se i sami. Milanovac se ukazao dole, ispod. I on je bio pomalo fensi. Neka je. Valja se!

Vraćamo se prema manastiru. Tragovi divlje svinje u travi. Dobri su to kopači rupa.

-Tamo gde divlja svinja izrovi,  ti zagradi i dođi dogodine. Naći ćeš tartufe. Vole ih jesti ko kisele krastavce!

Raspravljajući tezu o tartufima I krastavcima, dođosmo ponovo do manastira Vujan. Čudesna tišina odzvanja u ušima. Ljubota zausti da nešto kaže, ali se počeša po glavi i samo se zakašlja.

-Pa, Ljube, ljudino, hvala ti na druženju! Svašta smo naučili…

-Nema problema. Javite se. Kad god dođe to, iz Beograda, zovu me. Hajde Ljubo sa nama. Treba biti sa ljudima. Sad me čeka naručena čorba od praziluka. Post je. Hajde  ljudi, u zdravlje!

-Živ bio, lJubeta!

Kradući još malo dana od nadolazeće noći, grabimo ka Takovu. Ostade Milanovac za leđima, češkajući Ljubu zakrpama asfalta po tabanima.

Još se popodne otimalo pred manastirom Savinac. Opet mirna luka. Ukotvljen kraj reke Dičine, kao stari, ali dobro očuvani brod u marini. Još malo dalje,dočekuje nas Takovo. Malo, ali ponosno priča priču o knezu Milošu i junacima drugog srpskog ustanka.

Stoje knez Miloš i Milentije Pavlović, uhvaćeni u spomenik. Ispod spomenika stojimo  mi, sve ređi potomci junaka ove zemlje. Svestan ubrzanog gašenja srpskog sela, neka jeza mi  zagmiza duž kičme.

Dan je izdisao na  nebu iznad Takova. Setih se Isidora Bajića.

-Bajo moj, on ti je opslužio oko dvesta žena!

Pa možda je to rešenje!

-Isidore, gde si!?



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović





-






понедељак, 23. јануар 2017.

Kristalni Maljen



           


Dobro jutro! rekoh sebi u ogledalu.
Pospan lik sa druge strane, ne reče ništa. Telefon objavljuje šest sati. Temperatura je -13C. Razbudih se odmah! Izađoh tiho na ulicu, da ne bi odzvanjala tako prazna. Tišina se pokrila maglom.

Malo niže, ugledah kombi i dim iz auspuha. Sreten je tačan kao EPS-ov račun za struju.

-Jutro! Jesi  zaleđen?

-Dobro jutro! Taman posla! Mašina greje ko šporet!
-E, onda naloži, majstore...

U Skerlićevoj ulazi mladost. Jedno po jedno izranja iz magle. Neki su rođeni ’93. Slutim lep dan.

U Žarkovu kupimo i Željanu, željnu planine. Put ka Valjevu se otvorio.

Kuće kraj puta se nekako skupile, smanjile. Iz njih  vijuga dim, tek upaljenih vatri. Drveće ukočeno, kao da je uhvaćeno u teškoj laži. Na horizontu proviruje sunce, kao crvena glavica kupusa...

Niko ne govori. Okrenem se da proverim ima li živih!? Svi me nasmešeno pogledaše. Kakva ekipa!

-Jeste spremni za malo zimskih radosti?

-Jeeesmoooo!

-To mi se dopada!  Divčibare nas čekaju.

Lajkovac. Lajkovačkom prugom ne ide Mile. Nema žive duše. U selu Divci, nema Vlade Divca. Kroz Mionicu samo vetrić mio...
Kraj serpentina je i početak visoravni. Dočekaše nas Divčibare, okupane zlatom. Tek izašlo sunce se već rasbaškarilo po snegu. Devet je sati. Centar već vrvi od skijaša, sankaša, šetača...          

-Dobro došli!

Brzo se spakovasmo, pa u kafanče na željeni čaj, kafu...

Sat otkuca deset. Vreme je za sneg. Izbegosmo vrevu, krenuvši stazom kroz šumu. Vrlo brzo ostadosmo sami. Planina blešti. Penjemo se ka Crnom vrhu, na visinu od 1096 metara. Nije neki uspon, ali kroz sneg, na nekim mestima i do kolena, pravi je užitak.

Izlaz iz šume direktno na mali proplanak, poprskan kristalima. Stopilo se belo i plavo i tera oko da se izbeči od lepote. Bečismo se neko vreme, pa napred do ski staze. Opet izbegosmo horde skijaša. Opet pravo u šumu, u neugažen, devičanski sneg. Bili smo prvi...

Na sve strane bajka, crtana snežnom olovkom. Smenuju se vidikovci i šumarci. Belina prošarana tragovima lisice. Ovde je sve na svom mestu...

-Hoćemo jednu grupnu, kraj ove stene?

-Hm. Nisam baš za grupno, ali ako se mora...

Vidikovac Velika Pleća, nas je čvrsto držao, dok smo se fotkali grupno, ali i pojedinačno. U daljini, ispod trakaste magle, provirivali  su  vrhovi Ovčara, Zlatibora, Povlena...Svemoćni režiser i scenarista je postavio idilične scene. Božija kinoteka je otvorena 24 časa. Uđosmo...

Ćutljivost brzo preraste u zadovoljno čavrljanje. Doručak u snegu! Može li lepše? Valjevčanka Jovana se priseća nekih uspona na Medvednik. Nikola rafalno puca iz svog Nikona. Marko i Kaća se drže za ruke. Stefan se zagledao u budućnost, dok Željana osmehom rastjeruje pramen magle sa žbuna šipurka.

-Malo se ohladismo. Da ostanemo kao stalna postavka snežnog muzeja?

-Ne, ne!. Idemo nazad.

Istom stazom, razgaženom kao iznošena cipela, vratismo se do centra. Jedni u crkvu, drugi na pijacu. U proseku, da se prekrstimo.

Skoro će dva sata. Ima  dovoljno vremena za još jedan vrh. Prošetasmo do Velikog Golupca. Nađosmo ga na 1056 metara, kako se kupa u belom zlatu. Nismo ga hteli uznemiravati. Samo par fotki, pa nazad, prtinom koja se opružila kao dugačka Anakonda.

Na parkingu je čekao beli kombi, strpljivo kao privezana mazga. Presvlačenje, pa na ručak! Sklepano kafanče i još sklepaniji konobar! Nismo dali ničemo da nam pokvari dan. Topao čaj i nešto hrane, ostaviše utiske na vrhunskom nivou. Sreten se spremao da pešačenje zameni volanom. Napolju se prikradala noć...

-Narode planinarski, jeste li umorni?

Nije bilo odgovora. Samo su oči veselo igrale sa lica, oblivenih rumenilom.

Krug se zatvarao. U kombiju ponovo, blago pospana atmosfera. Rekoh Sretenu:

-Ako zadremaš, samo reci, da pridržim volan.

-Važi! Volim dremuckati u krivinama.

Mesto koje nas je jutros poklonilo suncu, sada pušta da nas guta mrak...

Beograd je već napadao  noć, svim raspoloživim svetlima.

-Sretene, stigli smo!



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

петак, 18. новембар 2016.

Otvori vrata

Navrati ponekad čudan dan,
Pa krene da te grebe po koži.
Uspješno ti osujeti svaki plan,
I sve tmurno, nekako umnoži.

Obično takvom ne otvaram vrata,
Sam me pronašao preko telefona.
Kao da me ščepšaše lešinara jata,
Kao da me nagazilo stopalo slona.

Nerviram se i boli me glava,
I sve što uzmem lomi se, ispada.
Riječi zelene, kao na izvoru Mlava,
Zelenom i sebe popljujem tada.

Probaću nekako da se smirim,
Pustiću dan neka naplati račune.
Odoh da dišem duboko i zavirim,
U ćoškove uma gdje psovka trne.

Navrati  ponekad čudan dan,
Baš onda kad ne znaš gdje ni kud.
Pa ti pomno zagleda u dlan,
Namigne i kaže: e jesi malo lud.

Navrati ponekad čudan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović