Putujem beznačajan i siv.
Pod kamen šapućući,
Bezbroj neizgovorenih riječi.
I sanjam kako krv otiče.
Starim i bijelim putevima,
Koji vode u centar grijeha,
U bestidnu radost opake zbilje.
U ljepotu prirode, u taj nježan džep,
Nježniji od kože na stomaku,
Tek izrasle riđodlake keruše.
Putujem putevima obraslim,
U ljubav prema zemlji,
Stazama lakim, suludim i bolnim.
Hodam sav mokar i izmučen,
Mlatarajući rukama po vazduhu.
Hodam, jer ne znam drugo,
Gonim sam sebe u neprekidni niz,
Puke i debele neizvjesnosti.
Hodam jer mogu usput i da sanjam,
A sanjam svašta dok hodam,
Dok noge ne posustanu,
Na tom putu koji me uči blagosti,
Na putu koji me hrani mirnoćom,
Na tom putu na kojem zasviram i zaborav.
Hodam preko uvelog lišća,
Preko uvelog rađanja novog dana.
Preko svjetlosti i mraka.
Ispod zvijezda što mahnito opadaju,
Sa tamnog i teškog nebeskog svoda.
Dugim ekserima prikucanog u ništa.
Hodam, dok zvuk zvona,
Lomi precizno nanizane riječi.
Blijed kao pred voštanicom,
Onom pripaljenom prije svih vijekova,
Onom nikada, nedogorjelom...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
