Super beznačajan dan

Kroz težak mrak
Vlažan od kiše
Prikrada se dan
U obliku blijedog svitanja

Čujem prve autobuse
Te ogromne pijetlove
Što promuklo kašlju

Vidim ulična svijetla
Kako se utapaju u lokvama

Da li je utorak, srijeda ili neki
Super beznačajan dan

Ništa protiv gomile ničega
U borbi uma protiv bezumlja
Padaju okovi mrkog slijepila

Rovovi se pune prazninom
Dan već nasrće hladnim pogledom
Ništavilo je zauzelo odlučan stav

Porijeklo snova je neispitan slučaj
Tišina narasta kao korov
Makaze sijeku zaraslu stazu

Čujem i druge autobuse
Iz tek probuđene ulice
Gledajući kišu kako curi niz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Putujem beznačajan i siv

Putujem beznačajan i siv.
Pod kamen šapućući,
Bezbroj neizgovorenih riječi.

I sanjam kako krv otiče.
Starim i bijelim putevima,
Koji vode u centar grijeha,
U bestidnu radost opake zbilje.
U ljepotu prirode,  u taj nježan džep,
Nježniji od kože na stomaku,
Tek izrasle riđodlake keruše.

Putujem putevima obraslim,
U ljubav prema zemlji,
Stazama lakim, suludim i bolnim.
Hodam sav mokar i izmučen,
Mlatarajući rukama po vazduhu.

Hodam, jer ne znam drugo,
Gonim sam sebe u neprekidni niz,
Puke i debele neizvjesnosti.

Hodam jer mogu usput i da sanjam,
A sanjam svašta dok hodam,
Dok noge ne posustanu,

Na tom putu koji me uči blagosti,
Na putu koji me hrani mirnoćom,
Na tom putu na kojem zasviram i zaborav.

Hodam preko uvelog lišća,
Preko uvelog rađanja novog dana.
Preko svjetlosti i mraka.

Ispod zvijezda što mahnito opadaju,
Sa tamnog i teškog nebeskog svoda.

Dugim ekserima prikucanog u ništa.

Hodam, dok zvuk zvona,
Lomi precizno nanizane riječi.
Blijed kao pred voštanicom,
Onom pripaljenom prije svih vijekova,
Onom nikada, nedogorjelom... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović