Kuća mi je daleko od svijeta
Ljudska sudbina duboko u duši
Snovi ispunjeni kao proročanstva
U svijetu propalom i trulom
Spora i daleka slutnja se ubrzava
Dobra stara zemlja želi obnovu
A da bi se rodila, mora umrijeti
Znaćemo sve što treba da znamo
Kada se slom javno obznani
I kad sudbina poprimi mirne crte
Pa se pripijem uz njih
U danima zapaljive ljepote
Stojeći u sred ničega
Sažet od neukrotivosti
Srca obloženog kristalima
U nadolaženju talasa napetosti
U odjeku nepotkovanih misli
Oštrih, britkih, neopozivih riječi
Što neizgovorene ječe u grlu
Skupljajući kapajući grč
Po nagriženom dijelu uzde
Spremne da bude odbačena
U zonu krvavog bojišta
Gdje ljudi pucaju u ljude
Prolazeći kroz bujicu svijeta
Tu pustolovinu podivljale sudbine
Koja je brzo promenila neskriveno lice
Pripravno dočekujući nova nastajanja
Dok mahnita mržnja i bijes čvrsto koračaju
Ulicama velikih gradova i malih ljudi
Iznad kojih tutnji vojska tamnih oblaka
Stigao sam do noći
Kroz punu svijest
Osluškujem sebe iznutra
Osjećam neka vrata
Napipavam ključ
Otključah
Siđoh
Tamno je...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар