Dan kao prosjak

Dan se vuče ulicom, ko prosjak,
Sa izvrnutom nogom ispred sebe.
Zastajem u želji da budem jak,
Daću mu sve, što me sjeća na tebe.

Tačno je podne, bez ijedne sjene,
Samo se nad oči navlače kapci.
U koji ćošak čovjek da se djene?
Ispod  krova,tamo gdje caruju vrapci?

Navlačim popodne kao jaknu
Istom bojom i vrijeme se boji.
Izbledjelo plava svuda me taknu,
I tragovi po koži, svuda su tvoji.

Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.

Dan se ko prosjak vuče ulicom,
Zastajem na tren, kao u grlu dah.
I nestade ti ime, izbrisano gumicom,
I sve podiže vjetar, raznoseći prah.

Na kraju puta, okupljaju se ljudi,
Spremni da plate za još jedan krug.
Uvijek se na kraju nasmiju ko ludi,
Na kraju smo sami, sebi smo drug.

Dan se vuče ulicom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kradem Azurno

Jurišam buđenjem u  dan,
Kao stvoren za osvajanje.
Od snova sam mokar i slan,
Naprijed u jutro, u novo vajanje.

Postrojavam se u dva reda,
Napadam svijetlost svim snagama.
Sunce, izgleda, želi da se preda,
Njegova vojska jaše na ragama.

I podne diže bijelu zastavu,
Cilj postignut, predaja traje.
Jutro je zatražilo od dana rastavu,
Svijetlosnom ponoru, noć se daje.

Porobljeno svijetlo lagano gasne,
Sunčeva vojska u rovove zapada.
Sa leđa prilaze tame, ali kasne!
Mir je potpisan, niko ne napada.

Bliži se noć, dan pljačkam, haram,
Sa nebeskog vedrog kradem azurno.
Sunce se povlači ili se varam!?
I dan se predao, ne tako burno.

Sunčeva vojska u rovove zapada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Vikend

Već od podneva osjećam kako me nešto čupa, vuče, cima.

Otimam se brzim hodom. Jurim ulicama kao da hoću što prije tabane izlizati.

Ne vrijedi! Kao da mi neko za vratom diše. Okrećem se naglo, kao nešto sam ugledao.

Nisam ništa, osim još stotine užurbanih ljudi. Nastavljam preko Terazija ka Slaviji, zaobilazeći jednog goluba.

Mene zaobiđe jedan par očiju. Tek penjući se Beogradskom ulicom shvatih.

Petak ima dil sa subotom!

Sabije nas u grupe, kolone, rijeke unezvjerenih likova i gura ubrzano prema suboti, brišući svoje, od muke oznojeno  popodne.

 -Izvinite Za subotu, desno?

-Ne, ne! Tamo je nedelja. Idite samo pravo. Kad vidite da se jutro malo nasmješilo, to je ona.

-Hvala vam puno! Vi ste nešto ozbiljni? Joj, pa poznati ste mi! Vi ste…?

-Da. Ja sam ponedeljak.

-Jasno! Izvinite žurim. Do viđenja.

Baš moradoh sresti taj ponedeljak! E sad ću navući namjerno osmjeh oko glave, pa valjda naletim na tu, nasmješenu, subotu.

U Njegoševoj za malo da se sudarim sa jednim plavim šiškama.

-Izvinite! Je lima neka prečica za nedelju?

-Ne znam, gospođo! Sad sam sreo ponedeljak.

 Evo ga iza mojih leđa.

 Pitajte njega... 

Dopisnik iz užurbanog petka:

Branislav Makljenović