Dan se vuče ulicom, ko prosjak,
Sa izvrnutom nogom ispred sebe.
Zastajem u želji da budem jak,
Daću mu sve, što me sjeća na tebe.
Tačno je podne, bez ijedne sjene,
Samo se nad oči navlače kapci.
U koji ćošak čovjek da se djene?
Ispod krova,tamo gdje caruju vrapci?
Navlačim popodne kao jaknu
Istom bojom i vrijeme se boji.
Izbledjelo plava svuda me taknu,
I tragovi po koži, svuda su tvoji.
Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.
Dan se ko prosjak vuče ulicom,
Zastajem na tren, kao u grlu dah.
I nestade ti ime, izbrisano gumicom,
I sve podiže vjetar, raznoseći prah.
Na kraju puta, okupljaju se ljudi,
Spremni da plate za još jedan krug.
Uvijek se na kraju nasmiju ko ludi,
Na kraju smo sami, sebi smo drug.
Dan se vuče ulicom...
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар