Botoks za dušu

Tuđi grijeh se uporno taloži,

U duši mekoj kao pamuk.

Zlo nadire,grebe po koži,
Na ledenim facama samo muk.

Gomila pognutih glava ćuti,

Ruke su dole, niko se ne opire.

Ni jedno lice se danas ne ljuti,

Do uha ničiji glas više ne dopire.

Domaći ljudi se oko tuđeg glože,

Dajući zluradima malo fore.

Ubrizgavaju  hijaluron ispod kože,

Potapaju u botoks zarozane bore.

Rijedak je osmjeh bez silikona,

Još manje ima u očima vatre.

Iz usta se bijeli keramička zona,

Vještačkim zubima hoće da satre.

Vraćen si tamo gdje ti je i mjesto,

U male, tijesne pećine od betona.

Popni se opet na životinjski prijesto,

Odigraj poslednji rulet, bez žetona.

Gomila pognutih glava ćuti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović