Приказивање постова са ознаком čaj. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком čaj. Прикажи све постове

уторак, 2. децембар 2025.

Disanje svemira



Pogledah na sat: šest i trideset. Pomislih, još je rano. Mada, za jedno lijepo jutro, upravo kasnim.

Već se odvojio uveliko , taj savršeni dio između svitanja i buđenja svega živog.

Ustadoh naglo, razbuđen mišlju da gubim dragocjene dijelove dana.

Brzo pod tuš. Hladna voda uspostavlja značajan iskorak iz toplih snova.

Volim taj osjećaj jutarnje svježine, koja podstiče životne sokove.

Kuvam čaj od matičnjaka i posle kratkih vježbi za cirkulaciju, izlazim na terasu, okrećući pogled ka suncu.

Već se ustoličilo na horizontu, čekajući odobravajući aplauz.

Poslah mu srdačan pozdrav, dopuštajući koži lica da zablista.

Miris dozrele smokve se tiho šunjao do nosa.

Napuklim stepenicama siđoh u dvorište.

Trava je pila rosu. Ptice su budile dan.

Ispijam malo čaja, stojeći na jednoj nozi.

Tako spojen sa zemljom, vršio sam direktan uvid u disanje svemira.

Duboko udahnuh. 

Veličina svijeta se svela na podnošljivu mjeru.

Još par gutljaja čaja. 

Osjećam se dobro.

Osjećam se vrlo dobro...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 11. април 2017.

Zavijanje Vukana




Nisam siguran da li se petak i subota ne podnose onako, iz čista mira ili povremeno uđu u sukob. Biće da je ovo drugo. Taman te petak jutrom pukne u želudac i sjuri se svuda po venama, ložeći se na uvek radu subotu, a onda te  ta ista naglo dočeka iza ugla, hladna i mrgudna. Ne vredi da se jadam petku koji je prošao, još manje nedelji koja sve to ignoriše sa distance. Zato čim otvorim oči i shvatim da je već subota, samo ih ponovo čvrsto zatvorim i eto me na...Homolju.
-Jel neko pratio prognozu za danas?
-Jesam ja. Najavljen je divan kišan dan, sa velikom dozom oblaka i magle i nešto vetra.
-Nenade, ti kao da čitaš scenario za neki horor?
-A ne! Biće to jedan klasični triler - dobaci Bogdan.
-Ok. Kamere su uključene. Snimaj...
Lepi se po staklu Homoljska dolina, sveže okrečena zelenom bojom. Jedva se otima mrkoj navali kumulusa obloženih maglom. Nervozni put za Žagubicu, starim asfaltnim zakrpama udara kombi po točkovima. Ostaci jutarnjeg čaja prolaze naglo kroz filtere do bešike. Ako ovako nastavi, biće istrčavanja zbog „poradi sebe“.
Nepozvani uđosmo u selo Kamenovo. Čuveno po medu i spomeniku pčelama. Još brže izađosmo. Ubrzo nas dočeka i sanjivi Petrovac. Kažu da uvek pomalo dremucka pored Mlave i sanja da je veliki porastao. Valjda je zato spustio krovove skoro do zemlje.
-Hajde, ne brigaj! Mlad si ti! Ima vremena, porašćeš. Mada, šta ti fali i ovako? Malo popravi ove puteve i bićeš faca. A!?
Samo je raširio ulicu prema Banji Ždrelo i pustio nas bez odgovora, da se nosimo u...Gornjačku klisuru. Eh, suboto, mrka li si!
Valjda radi neka kafana subotom, kad je magla, hladno i merači se kiša? Čuveno zdanje koje liči na dvorac zle veštice, nacrtane dečijom rukom, ostade sa desne strane puta. Malo niz cestu ugledah mačku pred vratima restorana. Garantovano radi! Zavirih skoro pobožno. Konobar tretira cigaretu. Dim mu češka nakostrešeni brk.
-Jutro! Ima li kafe i za nas?
-Ima, ima, sad će Stana. Stano!! Pristavljaj!
Šta će žena, uzvrti se, pristavlja, ćuti. Ima nas deset. Silno željni kafe. Doduše, neki su naručili čaj. Šta ćeš! Mora neko i to...
Provirim kroz prozor. Vukan navukao sivi, vlažni ogrtač, skroz do brade. Samo se nazire kupola crkve na vrhu sela. Devet sati je prerano za bilo kakvo dešavanje. Iz crnog LG klima uređaja klizi topao vazduh, grejući hladne ostatke jučerašnjih misli.
-Pa da krenemo na taj Vukan?
-Nije moranje! Što se nas tiče, možemo ovako do popodne - reče Filip.
-A ne! Rezervisao sam Veliki i Mali Vukan za danas. Moramo  do njih. Makar malo za poneti...
Ždrelo  je odavno zaspalo u svojim, uskim seoskim ulicama. Grandiozne kuće su  izgrađene od debelih slojeva znoja , žuljeva i  gastarbajterskih nadanja u povratak kući. Da imaju deca i unuci gde doći. Ne dolazi niko! Samo se u kraju dvorišta vije dim iz dimnjaka starih kuća. Neko je još živ i čeka te unuke, koji nikada ne dolaze...
Od manastira svete Trojice bi se pružio lep pogled na selo, da nije magle. Okrećemo se  planini, gledajući ka zamišljenom vrhu. Vukane, stižu ti vukovi iz betonske prašume. Raduj se...
Ulazimo u planinu kao u lonac pun vodene pare. Kuvamo se u hladnom znoju. Staza nas vuče za nos, malim znakovima ravnog. Šuma peva ptičiju pesmu. Oborena stabla trunu u zagrljaju živih. Zemlja trpi tragove divljih svinja i vibram đonova. Vijugavom stazom kroz trnje i jorgovan, ubadamo Veliki Vukan.
-Da nema magle, videli biste Beljanicu kako skida belu maramu sa svojih vrhova...
-Da,da! Svaki put ista priča! Da nema magle, videli bi ste i ovo i ono. Ti, ko da si se pretplatio na maglu!?
-Ti znaš, Nenade, da ja za lepo vreme uplatim preko info stana. Jbg! Ovaj put, zakasnio! Zatvorena pošta bila...
-E pa, drugi put uplaćuj online...
-Ma, važno je da smo se konektovali. Kad siđemo nazad u selo, sigurno će sunce da grane.
Od samog vrha, samo se videlo par oštrih stena. I to malo je ostavilo dobar utisak na nas. Mi na  Veliki Vukan, nismo nikakav. Hodamo još jedan sat kroz sive tunele do Malog Vukana. Možda nas prepozna!?
Ma ne! I on se sav uozbiljio, digao nos od grana, skroz do neba! A nebo sišlo stenovitim stepenicima do kapuljače. Kreće da silazi  i malo kiše. U zavetrini pravi pokretni švedski sto. Marina ponela za doručak veliku kutiju, punu pečene piletine. Šta li je ponela za ručak? Bogdan prati partiju sa špilom integralnih kiflica. Igor otvara kutiju sa gotovim jelom. Pokazuje kuglice graška. Mudro skriva komade mesa, kao poker kečeva. Izgleda da su svi zadovoljni  prvim deljenjem...
Zasićeni đakonijama sa  pokretnog švedskog stola (kažu da se u Švedskoj tako ne servira), dodadosmo blaženim izrazima lica i malo poze za fotografiju. Vetar bučno pocepa parče magle. Valjda je i planina sita...našeg zadovoljnog smeha.
U povratku čujemo nepoznate glasove. Srećemo još planinara. Iz Novog Sada su. Rančevi puni fruštuka i još koječega. Usta puna reči. Reči lepe, prijatne, ljubazne. Glasovi mokri, ne samo od magle. Na raskršću šumskih staza, svako je otišao svojom...
Valja nama silaziti. Dok vetar cepa maglu po šavovima, otvara se sve ono čega nismo bili svesni. Što bi gore, sad je dole! Nekoliko proklizavanja i padova bez virtuoznosti. Marina je prednjačila u eleganciji. Samo što je zemlju zalepila pozadinom, skoči kao oparena!
-Nije to ništa! Moja sestra bi rekla-desilo se jer sam ja tako htela!
Sa planine snesmo malo blata i par mokrih cipela.  U manastiru narušismo ustaljeni mir. Otac Grigorije nas pozdravi preko čupavih obrva. Naslonjen na štap, predao se svojim mislima, dok smo razgledali ikone i freske u lepoj, maloj crkvi. U dvorištu  je behar žedno pio sitne kapi kiše. Magla je prepuštala drugu epizodu oblacima.
 Nas je druga epizoda odvela kroz Gornjačku klisuru, do manastira Gornjak. Ljubazna sestra nam ispriča istoriju. Sagrađen  deset godina pred bitku na Kosovu, po htenju Cara Lazara. Napolju Mlava klokoće nadošlom vodom, kao da priča neku vekovnu priču. Red je da je saslušamo, makar i kratko. Zato prošetasmo uzvodno, gledajući ukrase od kesa i plastičnih flaša, kako krase obale te lepotice. Kiša je pojačala mlazove! Da nisam greškom uplatio za vodovod!?
Kraj puta su kokoške mirno kljucale po travi, postavljajući dva petla za  kočoperno obezbeđenje. Zavezani pas je žustrim lavežom kazivao svoju muku. Uz reku  nas je pratila vojska mlade koprive, u dugačkom špaliru. Nekoliko predstavnika bokvice je pozdravljalo zašiljenim listovima. Vukan se naglo stresao odbacivši maglu i oblake preko klisure, na siroti Ježevac. Desantne trupe sunčeve vojske, naglo probiše  opsadu i zaškakljaše zracima  orošeno drveće. U prolazu videh crkvu,  na brdu  kako blešti. Ili to blešti mir i spokoj iz očiju oca Grigorija...
-Pa, gospodo! Kako su vam hodaljke? Hoće biti kakve upale?
-Ma kakva upala...samo kad smo živu glavu izvukli!!!
Namignu Filip i raširi veliki osmeh oko glave.

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav  Makljenović

понедељак, 13. фебруар 2017.

Da li je ravna Ravna Gora...




-Jel idemo sutra na Ravnu Goru? Ostaje li dogovor?

-Idemo  Tanja, makar bilo -4c i duvao vetar.

-Sjajno! Možda prognoza malo i omaši. Vidimo se. Ćao!

Jeste prognoza malo čupava, ali tabani zasvrbeli četiri ženska i četiri muška poklonika planine. Taman  da popunimo dva auta, od Zemuna, preko Sarajevske, do Žarkova. Onda dadosmo točkovima oduška.

Ponovni susret sa Mionicom. Kad se nešto zove na Mio, tu moraš  bar kafu popiti. U kafeu kraj autobuske stanice, zatekosmo nerazbuđenog konobara i neki bučni turbo folk.

-..bro  ..tro! ....lte?

-Tri srednje, tri slađe, jedna sa zerom šećera i čaj.

-Ok.

Nije se dao zbuniti. Dremljiv, a hitar. Ne voli da priča, ali nas za čas posluži. Fin početak dana. Ugosti nas  Mionica. Kafa i sendviči uneše malo živosti u razgovor. Slavica zapita:

-Koliko još do Ravne Gore? Nisam nikad bila.

-Manje od sata, stim što svraćamo u selo Struganik, kod Mišića.

-Super! Jedva čekam da pešačimo...

Ostavismo konobara opet samog da sabira rasprešene misli. Put do Struganika je obnovljen na većem delu, pa stigosmo brzo. Po dogovoru, dočeka nas Miodrag Mišić, rod Vojvode  Živojina Mišića. Odvede nas do rodne kuće, koja je odavno muzejska postavka.

-Hoćete li komplet priču ili parče?

-Može komplet.

Stajali smo ispred kuće na -4c nekih pola sata i strpljivo slušali sve ono što smo znali i nismo o odrastanju, ratovanju, smrti. Srce  zadrhta.

U kući sačuvani predmeti iz davnih vremena. Pričaju o rađanju, životu, radosti, muci, umiranju, strahovima,herojstvu...

-Eto, malo smo pomenuli velikog čoveka. Da se ne zaboravi.

-Dok je vas da tako lepo ispričate, neće se još zaboraviti. Hvala vam!

-Hvala vama što ste svratili! Planinari su česti gosti. Zbogom deco.

-Zbogom domaćine!

Već na izlazu iz sela, put je govorio o zapostavljenosti. Sledećih petnaest kilometara su bili rupičasti, sa vrlo malo asfalta. Slalom, veleslalom. Srećom, Nenad i Goran su odlični i u tim disciplinama. Auta su samo malo poskakivala. Suvobor nas dočeka svojom postavkom ledom okovanih četinara. Na putu nikoga.

 Ravna Gora se pojavi ispod grana jednog stamenog bora. Snega ima po drveću, tek toliko da je kao okićeno. Livade prošarane belom. Uđosmo u naselje. Potpuna tišina. Nema živa stvora. Drveni vajati se skvrčili na vetru i mrazu, pa izgledaju još manji. Crkva svetog Đorđa, spomenik Draži Mihailoviću i zgrada sa restoranom, nemo gledaju jedni u druge, kao da čekaju snimanje nekog filma ili dolazak nekih, boljih vremena...

Napokon akcija! Izlazeći iz auta, napravismo prilično buke u tom zaleđenom svetu tišine. Da, minus je 4c, da duva i vetar. Da, spremni smo.

Kratko obiđosmo pomenuta zdanja, pa se uputismo ka brkatom vrhu, Babina glava. Okružen brkovima nakostrešenih borova, svetluca ogromni krst. Scena irealna. Magla svlači krajeve svog kaputa sa obližnjih vrhova. Suvobor se isteže do Danilovog vrha. Na suprotnu stranu, stidljivo izviruje Maljen. Dole niz greben, naslućuje se selo Koštunići. Vrane se svađaju sa Jastrebom...

Silazimo jednim grebenom, preko zaleđene trave, duboko do potoka. Grgolja voda veselu pesmu života. Slušamo taj zvuk potpuno zaneseni. Mada smrznuto, miriše drveće, trava, sneg, voda. Sve ulazi u dušu, željnu prirode. A priroda je tu, oko nas, prirodna. Ako se otvorimo, biće i u nama...

Ispred nas je sada prilična strmina. Čeka nas kvalitetno češanje tabana. Bogdan odhukuje:

-Dobro je! Idemo gore. Ne moram više da sečem nokte dok silazim.

-Ne brini, uradićemo ti kompletan pedikir na vrhu, dobaci Tanja.

-Važi! Istupila mi se noktarica od tesnih cipela.

Uz malo serpentinisanja izađosmo na drugi greben, prilično zadihani. Lica  su rumena, a nosevi cure kao česmice. Dobro je!

Upijamo okolinu, tako mrtvu, a tako živu. Sunce na jednom mestu pokušava da probije maglu. Borba još traje.

Nakon dva sata pešačenja, opet smo kod auta. Sendviči i limunada, dobar spoj za energiju. Neka i vetar malo odmori od nas.

Još nam ostaje par sati od ovog, ledenog dana. Vozimo se u podnožije Velikog Suvobora. Potpuno spremni, krećemo na uspon. Sneg se zadržao i do desetak centimetara visine. Sve pršti pod đonovima. Vrh se kočoperio spomenikom i vidikovcem sa svojih 866m. Sunce još neuspešno pokušava da probije koridor do zemlje. Ravna Gora se zimogrožljivo skupila na kraju našeg dometa okom. Bogdan i zvanično postaje „drug član“ kluba Džepovi Prirode. Štapom po ramenu ga proglašavam za viteza od Suvobora. Sve zvanice su se odale euforičnom aplauzu. Zvezda je rođena...

U povratku, produžavamo hodanje, lepom stazom kroz šumu. Još malo penjanja. Vrh Šiljak nije bio šiljat, ali je vetar bio oštar! Podarismo vrhu desetak minuta. Dadosmo i sebe nama toliko. A onda dan pođe da preti sopstvenim krajem...

Srebrna šuma je bila glavni lik u ledenoj Suvoborskoj bajci.
Dok ostavljasmo rančeve u gepek,  Vesna reče, pomalo stidljivo:

-Eh, da bi još malo...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

уторак, 13. децембар 2016.

Živjeti san






Danas budi sopstveni fan,

Skuvaj čaj i  gricni čokoladu.

Nastavi da živiš predivan san,

Ne daj ni parče, da ti ukradu.



Sa nekog brda pusti oči,

Pogledom dodaj ljepotu svijetu.

Sa nekog potoka vode natoči,

Desnim klikom konektuj planetu.



Eto ga i sunce. Istok mu se sviđa,

Sviđaš mu se i ti, zrakom te bije.

Dugo te poznaje, često te viđa,

Pozdravlja ženu, koja umije i smije.



Hajde, zakotrljaj...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović