Приказивање постова са ознаком konobar. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком konobar. Прикажи све постове

понедељак, 24. април 2017.

Prkosni Kablar



Kada uperiš oči iz Ovčar Banje ka Kablaru, njegovi oštri vrhovi seku pogled na delove. Ako ti baš padne na pamet da  se na njih i popneš, počeškaj se pre toga po glavi. Možda je bolje da sa temena otpadne malo peruti nego da ti noge „otpadnu“ od pentranja. Ako se baš „kofrčiš“, onda zajaši stazu broj 2 i gledaj samo u vrhove cipela...

Nekako po navici svraćamo u planinarski dom, na kafu i psihološke pripreme (žvakanje sendviča). Već sa vrata shvatih da nismo baš poželjni. Prazna sala, a konobar se uhvatio u koštac sa usisivačem. Pogleda nas mrko, pa nevoljno ugasi beštiju. Na tren zavlada muk.

-Jel radite?

-Aha!

Dok smo sedali za sto u ćošku, kraj prozora, dogega mrgud do nas i izbačajem vilice upita:

-Recite!?

Njegova poza, razmaknutih ruku i nogu je govorila:

-Ako naručite pet kafa, pucaću!!

Malo se odmakoh u stranu, za svaki slučaj i blaženim glasom naručih:

-Molim vas, tri domaće kafe i dva čaja.

Prostreli me pogledom, okrete se i nestade iza vrata. Sreća pa se Jelena i Ivona predomisliše i naručiše čaj, inače izgibosmo! Od sada nosim u rancu plinsku bocu i šoljice. Gde da ginemo zbog kafe!

Umesto metaka, donese čovek tople napitke i odmah mu videsmo  leđa. U praznom restoranu, bez muzike, mrtvu tišinu smo oživljavali smehom.

-U sledećoj najavi izleta, stavljam pancir pod obavezni deo opreme. Jeste malo težak, ali ako konobar prvi potegne, možda neće u glavu pucati.

-Što, baš je čovek prijatan.

-E Jelo, ako ti je prijatan, povedi ga kući.

-Naravno! Evo sad ću da ga pitam. Molim vas, da li bi ste...naplatili?

To kao da mu izazva senku osmeha na ukočenom licu. Stvori se kao munja, ponovo kraj stola, naplati i  kroz zube procedi:

-Doviđenja i svakako nam dođite i drugi put.

-Hvala! Biće nam užitak (samo kad odlučim da umrem).

Tužan rastanak sa konobarom, razveseliše planinari iz Ivanjice i Užica. Njih osam stigoše, po dogovoru na parking iznad doma. Neko upita:

-Hoćemo li ovde piti kafu?

-Neeee!

-Dobro, dobro. Mi smo već popili jednu.

-I mi smo. Mislim da bi još jedna bila ubitačna!

-Onda da krenemo na stazu odmah, pomenu Momčilo.

-Može! Hoćemo „dvojkom“ do vrha, „četvorkom“ nazad?

-Da, sigurnije je. Malo je klizavo, a ima i ostataka snega.

Uradismo jednu grupnu fotku, dok su se  zarobljene, egzotične ptice oglašavale iz mini zoo vrta.

Odmah iza doma kreće staza. Krenusmo i mi. Trinaest žigosanih. Samo tri devojke!? Obično je obratno...

Staza nas odmah uozbilji i povuče za đonove ka nejasnim obrisima vrhova Kablara. Sa druge strane Morave šepurio se Ovčar, sa belom kapom snega ispod antena. Strmi uspon usporava korake i greje telo. Molim, kliknite na aplikaciju Ložač i označite opciju-Shut down.

 Umesto toga skidoh sve do majice. Lakše se diše.

Malo odmora kod „Savine isposnice“. Uklesana je u liticu i dostupna samo pticama...danas i nama. Deo stene je izdubljen stalnim kapanjem vode, kao lavabo. Iznad je postavljen krst. Kutak za suočavanje sebe sa sobom. Možda i sa Bogom, ko ga ugleda...

U blizini je i stena sa urađenim merdevinama za penjače. Da odnekud naiđe Jimmy Page,  garant bi zasvirao onu našu:

- Stairway to heaven..

Vertikalna stena iznad glave vodi direktno u nebo. Bože oprosti! ali mi bi još malo hodali.

I, bogami, nahodasmo se. Noga pred nogu, sa stene na stenu. Podupiri se štapovima, pridržavaj se za grane, za kržljavo drveće. Briši znoj sa lica. Nečija stražnjica iznad glave. Hm, nije neki prizor. Neki se hvataju i za vazduh, pa proklizavaju. Ništa spektakularno! Pred sam kraj naporne staze, sretosmo čoveka u crvenom. Stoji sam na steni i pokazuje nam kuda se račva staza. Glasno se zapitah:

-Ko li je ovo markirao!?

Čovek u crvenom ispali kao iz topa:

-Ja sam markirao. Što? Nije dobro?

-Ne, ne! Sve je ok, nego kontam, mogli smo i onim merdevinama...

Svaki težak uspon  vas  nagradi  dobrim vidicima. Iznad  takvog jednog, koji zmijoliku Moravu postavlja na dlan, proklizah i prostreh se po steni koliko sam dug. A Krsman samo što je zaustio odozgo:

-Pripazite ovde, dosta je klizavo!

Osetih jak bol u desnoj podlaktici. Poteče i krv. Na levoj šaci dva prsta nabijena, pridružiše  se bolu. Neka kost na dnu leđa jauče. Pomislih da je ruka slomljena. Kao da gubim svest. O, ironijo! A malopre sam ja nekog opominjao. Priđoše Goran i Ivona, uplašenih lica:

-Jesi dobro? Da vidim ruku. Gde si se još lupio? Jel te boli?

-Ništa, ništa, ništa! Auuuu, što boli, majke mu ga!!

-Hajde da ti previjemo to. Već je oteklo. Evo ti grudva snega. Stavi na hematom. Kako da ti pomognemo još?

-Lepo. Divna je stena, samo me gurnite jako...

-Nije njemu ništa, kad se zajebava!

-Ne, mrtav sam ozbiljan! Mislim,  relativno ozbiljan. Dobro je sada. Prepadoh se da ću povratiti onu divnu kafu, koju je napravio čovek blaženog izraza lica.

Osetivši da nema lomova i da su svi udovi na broju, poskočih napred. Dezinfekcija i previjanje nek sačekaju vrh. Svi su već gore. Bogdan stidljivo izvlači pljoskicu iz ranca. Spoljna dezinfekcija izvršena. Unutrašnju prepuštam drugima.

Vetar se poigravao sa oblacima, kao pas čuvar sa ovcama. Oduva par komada prema vrhu Ovčara, pa ih vrati iznad Kablara i sruči na krila svadljivih gavranova, koji su igrali svoju igru letenja u krug. Po kamenim stolicama sedimo, jedemo, govorimo, slušamo...

-E, a jel znate onaj vic, kad svekrva pita snaju na svadbi, pred prvu bračnu noć:

„ a što si se snuždila, kćeri? Ništa ne brini, to ne boli, čak je i lepo! Nasmej se i uživaj! Sad ćete to stalno da radite.

„Ma majka,  super se ja krešem, nego mi frka, ko će ovoliko suđe oprati“!?



 -A, jel dobar? Jel dobar?


I tako. Društvo se razrakolilo, kao kokoške posle upravo snešenih jaja. Prosto i uživancija je do jaja. Ponekad zagledam ruku. Sve je na mestu. Nema viška delova. Sakupljam to što ima, pa se okupljamo za spust. Idemo „četvorkom“, mada postoji i „petica“.  Zadovoljni smo i vrlodobrim uspehom. Idemo „kroz šljivike  i livade“,pored  par „ugašenih“kuća. Zašto mi je to poznato...

Kraj ograde neko ugleda gmizavca, misleći  da je zmija. Podugačak  izdanak guštera „slepića“ je  pokušavao da se malo ugreje. Uzeh  ga u ruku. Hladan kao led me gledao ravnodušnim pogledom. Malo ga pomazih po glavi i pustih da nastavi  njegovu joga vežbu puzanja.

Otpuzasmo i mi zmijolikom stazom, natrag do doma. Predložih još  malo druženja. Nebojša upita:

-Hoćemo piti kafu ovde, u domu ? Izgleda da je gužva , imaju svadbu. Da idemo u banju?

- Može banja! Nikako u dom! Ni sa mladine strane!



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović

понедељак, 13. фебруар 2017.

Da li je ravna Ravna Gora...




-Jel idemo sutra na Ravnu Goru? Ostaje li dogovor?

-Idemo  Tanja, makar bilo -4c i duvao vetar.

-Sjajno! Možda prognoza malo i omaši. Vidimo se. Ćao!

Jeste prognoza malo čupava, ali tabani zasvrbeli četiri ženska i četiri muška poklonika planine. Taman  da popunimo dva auta, od Zemuna, preko Sarajevske, do Žarkova. Onda dadosmo točkovima oduška.

Ponovni susret sa Mionicom. Kad se nešto zove na Mio, tu moraš  bar kafu popiti. U kafeu kraj autobuske stanice, zatekosmo nerazbuđenog konobara i neki bučni turbo folk.

-..bro  ..tro! ....lte?

-Tri srednje, tri slađe, jedna sa zerom šećera i čaj.

-Ok.

Nije se dao zbuniti. Dremljiv, a hitar. Ne voli da priča, ali nas za čas posluži. Fin početak dana. Ugosti nas  Mionica. Kafa i sendviči uneše malo živosti u razgovor. Slavica zapita:

-Koliko još do Ravne Gore? Nisam nikad bila.

-Manje od sata, stim što svraćamo u selo Struganik, kod Mišića.

-Super! Jedva čekam da pešačimo...

Ostavismo konobara opet samog da sabira rasprešene misli. Put do Struganika je obnovljen na većem delu, pa stigosmo brzo. Po dogovoru, dočeka nas Miodrag Mišić, rod Vojvode  Živojina Mišića. Odvede nas do rodne kuće, koja je odavno muzejska postavka.

-Hoćete li komplet priču ili parče?

-Može komplet.

Stajali smo ispred kuće na -4c nekih pola sata i strpljivo slušali sve ono što smo znali i nismo o odrastanju, ratovanju, smrti. Srce  zadrhta.

U kući sačuvani predmeti iz davnih vremena. Pričaju o rađanju, životu, radosti, muci, umiranju, strahovima,herojstvu...

-Eto, malo smo pomenuli velikog čoveka. Da se ne zaboravi.

-Dok je vas da tako lepo ispričate, neće se još zaboraviti. Hvala vam!

-Hvala vama što ste svratili! Planinari su česti gosti. Zbogom deco.

-Zbogom domaćine!

Već na izlazu iz sela, put je govorio o zapostavljenosti. Sledećih petnaest kilometara su bili rupičasti, sa vrlo malo asfalta. Slalom, veleslalom. Srećom, Nenad i Goran su odlični i u tim disciplinama. Auta su samo malo poskakivala. Suvobor nas dočeka svojom postavkom ledom okovanih četinara. Na putu nikoga.

 Ravna Gora se pojavi ispod grana jednog stamenog bora. Snega ima po drveću, tek toliko da je kao okićeno. Livade prošarane belom. Uđosmo u naselje. Potpuna tišina. Nema živa stvora. Drveni vajati se skvrčili na vetru i mrazu, pa izgledaju još manji. Crkva svetog Đorđa, spomenik Draži Mihailoviću i zgrada sa restoranom, nemo gledaju jedni u druge, kao da čekaju snimanje nekog filma ili dolazak nekih, boljih vremena...

Napokon akcija! Izlazeći iz auta, napravismo prilično buke u tom zaleđenom svetu tišine. Da, minus je 4c, da duva i vetar. Da, spremni smo.

Kratko obiđosmo pomenuta zdanja, pa se uputismo ka brkatom vrhu, Babina glava. Okružen brkovima nakostrešenih borova, svetluca ogromni krst. Scena irealna. Magla svlači krajeve svog kaputa sa obližnjih vrhova. Suvobor se isteže do Danilovog vrha. Na suprotnu stranu, stidljivo izviruje Maljen. Dole niz greben, naslućuje se selo Koštunići. Vrane se svađaju sa Jastrebom...

Silazimo jednim grebenom, preko zaleđene trave, duboko do potoka. Grgolja voda veselu pesmu života. Slušamo taj zvuk potpuno zaneseni. Mada smrznuto, miriše drveće, trava, sneg, voda. Sve ulazi u dušu, željnu prirode. A priroda je tu, oko nas, prirodna. Ako se otvorimo, biće i u nama...

Ispred nas je sada prilična strmina. Čeka nas kvalitetno češanje tabana. Bogdan odhukuje:

-Dobro je! Idemo gore. Ne moram više da sečem nokte dok silazim.

-Ne brini, uradićemo ti kompletan pedikir na vrhu, dobaci Tanja.

-Važi! Istupila mi se noktarica od tesnih cipela.

Uz malo serpentinisanja izađosmo na drugi greben, prilično zadihani. Lica  su rumena, a nosevi cure kao česmice. Dobro je!

Upijamo okolinu, tako mrtvu, a tako živu. Sunce na jednom mestu pokušava da probije maglu. Borba još traje.

Nakon dva sata pešačenja, opet smo kod auta. Sendviči i limunada, dobar spoj za energiju. Neka i vetar malo odmori od nas.

Još nam ostaje par sati od ovog, ledenog dana. Vozimo se u podnožije Velikog Suvobora. Potpuno spremni, krećemo na uspon. Sneg se zadržao i do desetak centimetara visine. Sve pršti pod đonovima. Vrh se kočoperio spomenikom i vidikovcem sa svojih 866m. Sunce još neuspešno pokušava da probije koridor do zemlje. Ravna Gora se zimogrožljivo skupila na kraju našeg dometa okom. Bogdan i zvanično postaje „drug član“ kluba Džepovi Prirode. Štapom po ramenu ga proglašavam za viteza od Suvobora. Sve zvanice su se odale euforičnom aplauzu. Zvezda je rođena...

U povratku, produžavamo hodanje, lepom stazom kroz šumu. Još malo penjanja. Vrh Šiljak nije bio šiljat, ali je vetar bio oštar! Podarismo vrhu desetak minuta. Dadosmo i sebe nama toliko. A onda dan pođe da preti sopstvenim krajem...

Srebrna šuma je bila glavni lik u ledenoj Suvoborskoj bajci.
Dok ostavljasmo rančeve u gepek,  Vesna reče, pomalo stidljivo:

-Eh, da bi još malo...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović