Zlatna medalja za ništavilo

Juče, danas, sutra. Mijenjaju se dani po ustaljenom redu.

Imaju svoj punjač sa produžnim kablom.

Već sa dvadeset procenata tjeraju po svome, ne obazirući se na potrebu punjenja do vrha.

Ruku na srce, rijetki su tako napunjeni.

Kada se ipak slože, nastupa žurka od života.

Rasprskavajuća svijetlost oblaže svaki tren, dok se časovi pretvaraju u fascinantne slike raspomamljenih boja.

Kuda sa tim danima? Šta sa tim satima?

Vrijedi se prepustiti tim kanalima neizdrživog i nezadrživog, ispuštajući iz sebe sve vaistinu nakupljeno.

Teškom mukom skupljeno na gomilu, duboko prodiru ugašeni pogledi.

Pohlepa struji kroz visoke dimnjake.

Svijet se ubrzano širi u velikom balonu, čiji su dijelovi izlizani, prijeteći da pukne.

Kao ogroman Cepelin, kojeg usisa orbita ili neka crna rupa.

Bijeg od stvarnosti.

Okretanje glave.

Zabijanje u pijesak.

To su usavršene olimpijske discipline.

Zlatna medalja za ništavilo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...