Приказивање постова са ознаком balon. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком balon. Прикажи све постове

четвртак, 4. децембар 2025.

Zlatna medalja za ništavilo




Juče, danas, sutra. Mijenjaju se dani po ustaljenom redu.

Imaju svoj punjač sa produžnim kablom.

Već sa dvadeset procenata tjeraju po svome, ne obazirući se na potrebu punjenja do vrha.

Ruku na srce, rijetki su tako napunjeni.

Kada se ipak slože, nastupa žurka od života.

Rasprskavajuća svijetlost oblaže svaki tren, dok se časovi pretvaraju u fascinantne slike raspomamljenih boja.

Kuda sa tim danima? Šta sa tim satima?

Vrijedi se prepustiti tim kanalima neizdrživog i nezadrživog, ispuštajući iz sebe sve vaistinu nakupljeno.

Teškom mukom skupljeno na gomilu, duboko prodiru ugašeni pogledi.

Pohlepa struji kroz visoke dimnjake.

Svijet se ubrzano širi u velikom balonu, čiji su dijelovi izlizani, prijeteći da pukne.

Kao ogroman Cepelin, kojeg usisa orbita ili neka crna rupa.

Bijeg od stvarnosti.

Okretanje glave.

Zabijanje u pijesak.

To su usavršene olimpijske discipline.

Zlatna medalja za ništavilo...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


петак, 10. април 2020.

Moj mrak




Oprosti mojim usnama.
Nalaze radost na mračnim mjestima.
Sav taj baršun od kože,
Duboko u sjeni lijevog uha.

Oprosti mojim željama.
Lete po nebu zakačene balonima.
Skrojene od nepromočivog platna.
Uveliko prkose poplavama nemogućeg.

Oprosti mojim sjećanjima.
Eno ih dole, razbijena se vuku,
Po dnu surove neprohodnosti,
Koristeći sva nedozvoljena oružja.

Oprosti mom jadnom egu.
Drznuo se da jedan balon naduva,
Do neslućenih razmjera običnog ludila.
Moje veliko JA je upravo puklo.

Čak ni njegov prasak nije ništa posebno.
U mrklom mraku, odlučno se gledamo,
Moj mrak i moje veliko JA.
Oprosti nama dvojici, u mrklom mraku...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

понедељак, 16. март 2020.

Konvoj besmisla




Ostrvo puno glasova,
Klizi niz obale tišine.
Čovek je hobotnica,
Pruža svoje pipke u noć.

Večiti nemir zaslužuje više.
Talasi razbijaju debelu suštinu.
Blizu je kraj popljuvan muhama.
Zapitam se opet, šta je ovde loše.

Živeti uz hladne otpatke dana,
Ili biti tamo gde nema nikoga.
Hvatati ništavilo za dugačke rogove
Ili grejati promrzle misli na ugašenoj vatri.

Tamo negde stojiš i gledaš,
Nadolazeći konvoj besmisla.
Tamo negde stojiš i čekaš,
Da svemir ko balon jednostavno pukne.

Znam da tamo negde stojiš i gledaš...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović