Koliko puta sam jahao mrak,
Tako ludački, da jutro preblijedi.
Tako brzo, da zastane i zrak,
Koliko puta, ali ništa ne vrijedi.
Na glavu dolijeću crne vrane,
Kljucaju kamenom sazdanu nadu.
Samo kroz rupice sunce da grane,
Na adresi u nepoznatom gradu.
Koliko puta sam ostao bez daha,
Trčrći ko pas za sopstvenim repom.
Koliko puta premro od straha,
Blagu kaznu činio svirepom.
Na oči se navlače teške magle,
Ništa ne vidim, samo malo čujem.
Ne smijem praviti pokrete nagle,
Samo jezik može, njime i psujem!
Koliko puta je čovjek u meni,
Odlučio da učini dobre stvari.
Koliko puta je ostao u sijeni,
Pomiren sa mišlju da polako stari.
Koliko puta...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар