Jutros, kao da me pogleda On,
I reče: nasmij se vedroga čela.
Samo kroz pjesmu podiži ton,
I zapjevaj, kao vasiona cijela.
Nekako, naježih se od milja,
I zaigraše svi trnci u glavi.
Kao da sanjam, kao, nije zbilja,
I on je došao sa nama da slavi.
Digoh glavu i čelo prema nebu,
Lice mi mokro, ko da kiša pada.
Tople su misli i više ne zebu,
Suše se suze, zaljeva se nada.
Njegova ruka još mi je u ruci,
Stežem jako te pružene prste.
Tu su uvijek i kada sam u frci,
Uz molitvu danas neka se i krste.
Cijelog dana se obraćam njemu,
Uvjek smo na ti i kad mi loše krene.
I sada je tu, prepoznat u svemu,
Drži me za ruku, jer poznaje mene.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар