Pod poklopcima svijesti

Trnu mi zubi, čekajući te, slutim.
Gledam kako ti oko sjeva i blista.
I ovo malo bistrog, svečano mutim,
U parku sjećanja, tvoja je bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,
Zadržan u ruci, grijaće nježno.
Privuci mi glavu, biće mi drago,
San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,
Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.
Neka te tu, po meni svuda budi,
Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć sada jutro u bolovima porađa,
Kida se u utrobi crno, tmina škripi.
Svjetlost mi oči plotunima gađa,
Pod poklopcima svijesti ludilo kipi.

Ne mogu više! Napašću ti misli!
Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.
U grč smo se zgnječili i pritisli,
Drobim ti usne,a samo me slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,
Ponire u bezdan, u nejasne dubine.
Protegla si se kao pod šporetom maca,
Noktima kidaš misao, od kojih se gine.

U redu je, odlazim, evo nestajem.
Žuljaće te mrak beskrajnih noći,
Kao škorpija, sam sebi otrov dajem.
Kroz krv ćeš se sliti, lagano doći.

U redu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović