Приказивање постова са ознаком šumadija. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком šumadija. Прикажи све постове

понедељак, 25. јун 2018.

Prvi Festival Prirode -2018



 

 Nije potreban veliki povod za otići u prirodu. Dovoljno je imati malo slobodnog vremena, dovoljno želje koja neće nestati zbog loše vremenske prognoze i neka adekvatna obuća. To je tako malo u odnosu šta nam priroda daje za uzvrat. I te subote, 16 juna, dala nam je puno.

„Sve se može kad se dvoje slože“. Klubovi Džepovi Prirode iz Beograda i Soko iz Pančeva su se složili u ideji i organizaciji „Prvog Festivala Prirode“. Oko 50 učesnika je svoju želju da provedu jedan lep dan u prirodi i ostvarilo. Naravno, najživlji su bili mladi. Skoro 20 dece različitog uzrasta je davalo škrtom suncu podršku svojim veselim smehom. Čak i najmlađi Dimitrije, sa svoje dve ipo godine se hrabro držao na stazi dugoj tri kilometra od sela Kruševica, do Kruševičkog visa. Doduše, jedan deo staze je proveo na tatinim ramenima, što nije smanjilo njegovu želju da pešači.

Ispred osnovne škole u Kruševici, napravismo okupljanje, gde je Bane iz Sokola, rekao par rečenica dobrodošlice. Posle uputstava i bitnih informacija, probasmo mineralnu vodu sa obližnjeg izvora i krenusmo lagano, makadamskim putem kroz selo. Mala uzbrdica je bila konstantna i davala je svima priliku da se lepo zadišu i umore. Osim stanovnika sela, usput su nas pozdravljale zrele šljive, dudovi, višnje i trešnje. Jesti ih tako, direktno ubrane, sa grane, je već bio odličan početak u seriji užitaka. Lica umrljana sokovima, odavala su dobro raspoloženje.

Nakon polusatne šetnje, izađosmo na greben, po kojem se prosuo Kruševički vis, negde između Aranđelovca i Lazarevca.  Oblaci i izmaglica nisu davali mnogo prostora za uobičajene poglede, ali i ono što se videlo, bilo je dovoljno. Napravismo dobru pauzu, dok se nisu svi prikupili i malo odmorili. Deca su pravila živahnu atmosferu koja se širila kao i lepeza njihovih godina, a dostizali su od 2 do 15. Tako je i pogled pravio krug od Valjevskih planina, preko Rudnika i Ostrvice, Bukulje i Venčaca, do Kosmaja i Avale. Sve zeleno, rodno, umiveno bleštavim kapima kiše od juče. Šumadija nama u srcu, mi u srcu Šumadije. Neka Festival počne...

Ostatak puta je bio po dobrom i skoro ravnom makadamu, sve do „Sokolovog gnezda“, planinarske kuće naših drugara iz kluba Soko. Kapija otvorena, domaćini već odavno u akciji pripremanja pasulja na otvorenom ognjištu. U tri kotlića krčkale su se đakonije razne, pod dirigentskom kutlačom revnosnog čika Save. Deca se odmah rastrčaše po delu imanja uređenom za igru. Ni odrasli se nisu ustezali. Svako nađe svoj kutak na velikoj livadi, sačekavši domaće napitke, čaj od divlje nane, sok od koprive, kafa skuvana od čiste vode itd...

Sve se za čas pretvorilo u jednu lepu predstavu u kojoj smo se malo mi predstavljali prirodi i sami sebi, a malo više priroda nama. I  dva stara stabla duda su imala šta da predstave. Čuli su se dečiji glasovi:

-Mama, što je ovo slatko! Mmmmm. A kako se zove ovo voće? Dudinje? Mnogo volim dudinje!!

Raspoloženi Nikola je svim zainteresovanim, okupljenim u vajatu kraj kuće, pokazao kako se pali vatra sa kremenom i malo sitne piljevine od drveta. Radionice su krenule sa radom. Bane je drugoj grupi objašnjavao kako se pravi sok od lekovitog bilja i raznih voćkica. Tu se zadesio i komšija. Doneo čovek teglu meda, od sopstvenih pčela, na degustaciju. Drvenim kašikama jeli smo dragoceni nektar.

 Čika Sava je zaneseno gledao u kotlić,  pun  mirišljavog, prodinstanog luka. Kao da mu videh suzu u oku. Emotivac.

Ipak, pustismo Savu da završi svoj delikatni posao, pa krenusmo svi skupa kroz selo, na još malo pešačenja. Čak je seosko groblje delovalo ljupko, pokošene trave i uređene ograde. Prosto da čovek poželi malo i da umre, na koji tren...Pu, pu, pu!!

Kruševički vis je nekad bilo veliko selo sa 500 stanovnika. Danas ih ima jedva desetak. O tome pričaju urušene i zarsle kuće i čitava imanja. Priroda radi svoj posao. Prekriva defekte ljudske ruke i mirno nastavlja svoj put, ne osvrćući se na juče. Ona stavlja akcenat na ovo danas, a to je gomila lepote koja čeka da je  nečije oko potvrdi. Domalo nas potvrdi malecki pljusak, kratkog daha. Taman toliko da se pokaže ko je gazda. Iz dvorišta jedne lepo sređene kuće, začuo se glasptice  pauna. Čudan spoj kitnjastog perja fenomenalnih boja i tužnog krika koji ispušta, dozivajući neku paunicu, isto tako usamljenu, kao što je i sam.

Ostatak šetnje završismo kod bake Dušanke, koja se obradova tolikom broju dece, pa nas uputi u lepote svog dvorišta i  ka oboru gde su se ovce skrile od kiše. Bile su dovoljno druželjubive i dozvolile i malo maženja i slikanja. Pseći izdanak Žućko se sakrio uplašeno u svoju kućicu, čudeći se otkud toliki svet u njegovom dvorištu.Nađosmo još jedan dud,  crnih  krupnih plodova , kao ćevapčići. Ummmm.

Vratismo se u „Sokolovo gnezdo“, gde se upravo skuvan pasulj šepurio kao paun, ali mirisima. Svi dobro ogladneli, spremni na velike slatke zalogaje, stadosmo u red, kako to red i nalaže, strpljivo čekajući da Sava upotrebi kutlaču u dobrotvorne svrhe-sipanja u tanjir. Za sladokusce, iz drugog kotlića je mirisala čorba od koprive. Neka slast poteče...

Odavno neko dvorište nije bilo  tako zadovoljno svojim gostima, a bogami i gosti dvorištem i celokupnim ambijentom. Sve se nekako stopilo u finu pitku priču, koju je pričao svako ponaosob, unoseći sve ono što u taj trenutak može da stane. A stalo je puno. Retko kad  imaju priliku odrasli, da se razigraju sa decom, a  i deca da osete toplinu roditeljske  energije, nesputane pravilima urbanog življenja. Od tako skladne scene, prirode i čoveka u spoju, neumitno vam prođu trnci preko vrata do glave i oči malo zasuze, kao čika Savi kad dinsta luk.

I tako...Dan kojim su meteorolozi pretili i plašili malu i veliku decu, prerastao je sam sebe, idući ka svom kraju,  noseći ponosno sav šarm koji je mogao da pruži. Posle lepog druženja, obilnog ručka i dosta novih, naučenih stvari, pripremismo se za polazak natrag, istim putem do škole i autobusa, koji nas je strpljivo čekao. Pozdravismo domaćine, koji ostaju da malo srede, sve što bude trebalo i prespavaju u divnom, malo zdanju planinarske kuće. Pozdravismo pauna i  ovčice, baka Dušanku i Žuću,  komšiju Peru i njegove pčele, koje su zujale u blizini naših glava.

Ne sumnjam u to da svi žele da se ovako nešto često ponavlja. To se videlo po zadovoljnim izrazima lica, koja su za čas u autobusu potonula u sladak dremež. Sa jednog sedišta u zadnjem delu autobusa čuo se pospani dečiji glas:

-Tata, hoćeš da mi kupiš jednog Žuću?

Do sledećeg, Drugog Festivala Prirode-2019, priroda će se sigurno potruditi da nastavi svoj svakodnevni festival, a u svoje džepove će primati drage posetioce, kako vikendom tako i radnim danom od 24-00h.

Dobro došli... 


Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović  




понедељак, 6. фебруар 2017.

Đonom na Kosmaj



Nedelja se kočoperila sa svojih osam jutarnjih sati. Oblaci lelujaju nisko iznad Mladenovca. Prolazimo tek probuđeni gradić, do sela Koraćica. Skrećemo uskim asfaltom do kraja.Kraj nam je i početak. Dočeka nas pored istoimenog potoka,vekovima usnuli manastir Pavlovac. Izgrađen u vreme Despota Stefana Lazarevića.  Više puta rušen, a sada stamen, kao brod u nekoj maloj, mirnoj luci. Nešto se baš narogušilo odozgo, ali mi se spremismo za pešačenje sa filozofskim mirom. Potok klokoće ispod ledenog okova. Kažu da je ovde Patrijarh Arsenije Čarnojević služio jednu od poslednjih liturgija pred polazak sa narodom u Ugarsku. Crkva posvećena Svetom Nikoli, svedoči svojom lepotom o padovima i uzdizanjima  utkanih, ljudskih duša...
Nestvarnu tišinu prekide Bogdan:
-Pa da krenemo?
-O, da. Dosta sanjarenja. Zahladilo je!
Jedini izdanak ženskog roda procvrkuta:
-Jel mogu da dobijem jedan sendvič?
-Ma, gospođo! Šta je jedan za vas!? Evo dva.
Domalo krenusmo preko potoka, poluzaraslom stazom. Šuma nas je pozdravljala razgaljivim jezikom ptica. Poneka krpa snega na usahlom lišću. Na nekim delovima blatnjava dobrodošlica. Divno se lepi po đonovima. Iznad nas se nebo bori sa navalom oblaka. Jedan deo prosu malo plave, po vlažnom sivilu. Možda se probije i sunce...

Probijamo se do glavnog puta ka vrhu, gde i stižemo pristojno zadihani, rumenih noseva. U nizovima vikendica tek po neki posvećenik. Obavezni pseći pratioci trčkaraju ispred nas, razdraganih repova. Kod spomenika poginulim borcima iz Kosmajskog odreda, smo sami. Ćuteći, prepustismo se mislima.
Nebo izgleda dobija bitku sa oblacima. Sve više plavetnila raduje oči.
Silazimo do manastira Tresije, kratkom, šumskom stazom. I potok se tako zove. A crkva posvećena svetim arhangelima,  Mihailu i Gavrilu, udobno se smestila na manastirskom imanju, primajući namernike...
Ivona upita:
-Jel ima još sendviča?
-Dobra ideja! Da se doručkuje,reče Goran.
Povadismo sve jestivo iz rančeva na sto, pored česme i tako otpoče radnja koja lepo zadovoljava želudac.
Nije baš neko zadovoljstvo punog stomaka penjati se uz brdo, ali kad je bilo jače od nas. Od Tresija do vidikovca iza grdnih antenskih postrojenja, išli smo skroz  laganim korakom, kao da su ispred nas bog zna kakvi visovi. Sagrađena konstrukcija od nekoliko spratova, pomože nam da sagledamo deo Šumadije, tek poprskane zrakama upornog sunca. Avala nam maše elegantnim tornjem. Sve je tu za još malo užitka.
Noge idu dalje, skoro same. Malo ispod, na vrhu Beli Kamen je i spomen kosturnica, palim borcima iz 1914g. Čas istorije i geografije u jedan mah. Još ćutanja...
Nastavljamo pešačenje kroz ušuškanu bukovu šumu. Lišće samo ššššššušti pod nogama.
Bogdan se javi:
-Evo šta meni treba! Malo šume, ptice, mirisi i po mogućnosti, potočić...
-Eh, Bogi, što si postao izbirljiv! Gde da ti nađemo sada potočić?
Pređosmo preko jednog, raskvašenog proplanka. Još malo blata. Na ulazu u drugo parče šume, izniče manastir Kasteljan. Doduše, sačuvane su ruševine, ali i u tom obliku uliva poštovanje i divljenje! Kakav spoj građevine i prirodnog okruženja! Kamen procvao mahovinom, stopio se sa dugačkim stablima bukve, pa nisi siguran šta je iz čega izniklo.
U jednom trenu se probi kao koplje, traka sunca i pobode se po sred temelja crkve. Od takvog prizora uvek mi krenu trnci skakutati po glavi...
Još par kilometara do početne tačke, manastira Pavlovac. Već je pola tri. Protrča vreme kao lopov. Malo težim nogama nastavljamo kroz šumu. Ubrzo začuh žubor. Staza silazi do potoka.
-Bogdane, evo ti potok, kad si navalio!
-E,  baš vam hvala na poklonu!
-Ništa! Samo pazi sledeći put, šta ćeš da poželiš!
Naišli smo na deo gde voda pravi lakat krivinu. Nečije vredne ruke su baš taj deo očistile od smeća, žbunja i nanosa. Sagrađen drveni mostić. Na zaravni iznad mosta, postavljene oblice umesto klupa. Jedan zapušten  Džep Prirode, pretvoren u parče raja. Ko god da se bavio tim poslom, kapa dole i hvala mu!
Nismo žurili otići, potpuno očarani prizorom. Posle priličnog broja mini deponija smeća, po šumskim drumovima, ovo nas razgali. Siguran sam da ćemo ovde doći ponovo.
Ostatak hodanja nije bio posebno zanimljiv. Izađosmo na glavni put. Neki likovi u kombiju, taman da krenu, pa upitah:
-Momci, ima li u blizini neka prečica do Pavlovca?
-Ima gore, malo više, kolski put, ali to ti je katastrofa!
-Što?
-Pa blato, zemljače!
-A, to. Odlično. Hvala!
Odvezoše se, blago zbunjenih lica. Šta im je tu odlično!?
Pronađosmo isti onaj put kojim smo i došli. U pokušaju da izbegnemo blatni deo, uhvatismo prečicu, koja nas odvede u...ništa. Nekako se iskobeljasmo  na drugu trasu. Dobili smo još veću količinu blata. Aleluja!
Napokon se stidljivo pojavi lišćem obložen putić, koji nas dovede do potoka. Krug je zatvoren. Manastir Pavlovac nas mjerka okruglim prozorčićima. Da, malo smo se zadržali. Hvala na gostoprimstvu! Evo, samo da operemo cipele...


Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović