Kosu si skupila pod vunenu kapu,
U gustu gomilu, mirisnu i meku.
Nogama crtaš život kao mapu,
I puštaš dane da neumitno teku.
Hajde, poigraj se, u dan zaroni,
Neka blijesak iskrama trpi.
Dušu mi cijepaju teški
odroni,
Nikoga na vidiku, da je zakrpi.
Sjeta izlazi kroz
sićušne pore.
Nisam ni pomislio da tako može.
Žuti se sunce, moglo je i gore!
Ipak iz ove, ne može se kože.
Dušu mi cijepaju
teški odroni...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар