Ti si mnogo vode...

Oderana mi je koža

Eno je, visi na ogradi

Muhe pljuju usirenu krv

Oštar nož pravi manje bola

Lomim prste dok mislim o tebi

I srce mi nešto, bezveze tuče

Iz njega mora da vodopad grmi

Ti si mnogo vode, brza rijeka

Sila koja pomjera kamenje

Preko kojeg uporno preskačem.

U takvoj bujici nije šteta nestati

Udarac o stijene je kao dodir mekanog tkiva

Koje klizi niz zelenilo uglačanih algi

Nož siječe i cijepa zglobove

Nemoćan sam, ne prilazim ti

Jer su putevi zgrušani od previše vremena

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Nevidljivi prtljag

Ćutiš kao beskrajna pustinja.

Nemam snage da pokrenem pesak.

Stojim tu i sam  neugodno ćutim,

Poput naslaganog kamenja u ogradi.

Znam da i ti nosiš uvek,

Sve stvari spakovane u  obični kofer.

Ne bojiš se onoga što te čeka preko.

Svoj jednostavni život nosiš,

Kao nevidljivi prtljag.

Odlaziš bez pravca i cilja.

Tama je poklopila smisao.

Da li ćeš naći tu poslednju tačku,

Strepiš li od prelivanja gorčine,

Preko uredno poređanih minuta,

U nizovima velikog kolebanja?

Odluči se i kreni, šta god nazvala ciljem.

Kreni već jednom,  u nešto bez imena,

Izleči se od te zaraze čekanjem.

Smrt ne voli svedoke!

Samo kreni, do đavola!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bože, oprosti nam...

Nadiru ka uhu jaki zvuci,
Čuju se jasno čelična zvona.
Odvajaju tišinu u nadirućoj buci,
Bjesomučni  glasovi utišanog tona.

Sudiše mu pred Pontijem Pilatom,

Raspni ga! Svi vikaše u glas!
Na njega se bacaše kamenjem i blatom,
Na sebe prokletstvo u isti čas!

Umro je koliko i naša vjera.

A koliko nam je ostalo nade!?
Danas je samo sjećanje mjera,
Bože, oprosti im, ne znaju šta rade!

Tukli ga bičem, tekla je krv gola,

Vijenac od trnja stavili na glavu.
Poveli ga beskrajnom Ulicom bola,
Tamo gdje nebo zarasta u plavu.

Pljuvali ga dok je nosio krst!

Slabo se čula iz naroda dobrota.
Nije mogao da pomjeri ni prst,
Dok se na brdu rađala Golgota.

Ispod krsta se skupila masa,

Ljubav i krv se slivali u jedno.
Podjeljeni ljudi,a ista rasa,
Duboko u duši, svima svejedno.

Nadire ka uhu čelični zvuk, 

Zemlja hoće da prsne!
U glavama zvoni svakodnevni muk,
Dok Hristos u svima ne Vaskrsne.

Nadiru ka uhu jaki zvuci…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović