Sjene

Udaviše me ove sjene,
Što se uz mene penju.
Kao da mi kidaju zjene,
Kao da u meni stenju.

Vade me tvoje usne,
Kad ih dotaknem svojim.
Osjećam da su ukusne,
Valjda se toga i bojim.

Usne su ti  kao otrov,
Ako ih poljubim, umrijeh.
Nema veze, biću ti krov,
Dok od nevinosti gradiš grijeh.

Upravo bludim kroz tvoje danas,
Probijam se kroz tvoja vrata.
Mislim da tu nema mnogo za nas,
Dok padaju sekunde iz sata.

Udaviše me ove sjene,
I nemam pojma šta ću sa njima.
Šta ću kad prođu mjesečeve mjene?
I šta ću kad dođe bijela zima?

Pokaži mi put, neku stazu,
Budi mi vodič kad je frka.
Kako de se ne smrznem na tom mrazu?
Kako, kad noć je užasno mrka?

Sjećam se  tvojih zaborava,
Kako me obilaze tvoja htijenja.
Kako za tren postaneš prava,
Kako se stvarnost ubrzano mijenja.

Osjećam sjene, usne su ti po meni,
Tom kožom me kroz dah diraš.
Hajde, polako ka meni  kreni,
Koga ćeš, ako ne mene da biraš?

Udaviše me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović