Dječak od slame

Dok svlačim košulju

 osjetljivosti
Svijet se ravnodušno baškari

 u močvari bezosjećajnosti

Izbledjele farmerke nude mi 

džepove rukama
Na zidnom satu je

 pola pet.
Vrijeme je da se okrenem

 suncu

Direktan put do svijetlosti 

užareno bliješti
Iznad nekih mjesta 

koja bih volio ponovo vidjeti

Malo je ljudi koje dobro poznajem
Otuđenik sam iz pećinskih ćelija

 i nikad na vezi

Snovi mi dolaze u fokusu

 između dvije stone lampe
Ne dajući predjelima

 neke stroge ljepote
Da se prepuste blijedilu

 i nestanu, isčile

Neko stvorenje 

skriveno duboko u meni
Nikako da izađe napolje

 i zbaci me sa ravnoteže 

Skidajući prašinu sa srca

Jednom ću obići sva ta 

skrivena mjesta
Dobro čuvana od

 najezde znatiželje

Mjesta koja me 

plaše i privlače

Tamo gdje sam

 dječak od slame

Čežnjiv za neprekidnim 

lutanjem

Sašiven od 

izdržljivog platna
Ojačanog tragičnim 

smislom za lijepo

Jednom ću plavo 

zaštiti od drugih
Jer mi u glavi izaziva

 kraljevski osjećaj

Koji silazi do usta

 u obliku dugačkog
spiska riječi

 pretvorenih u fini šapat glasova

 koje samo ja mogu da čujem

U svijetu koji sam 

samo sebi stvorio
Svijetu punom 

čarobnjaka
U koji pokušavam 

da se vratim

Putem prekrivenim

 nemilosrdnim plaštom vremena... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović