Već smo na kraju ljeta, a nedostaje.
Posebno taj ptičiji svijet, koji je u prolazu.
Još malo, pa se spremaju na dalek put, noseći svoje kofere na krilima.
Dopustile su nam da se neko vrijeme družimo.
Počastile su nas svojim fantastičnim pojavama i virtuoznim igrama u vazduhu.
Udostojile su nas raznovrsnim repertoarom cvrkutavih pjesama.
Bilo je tu i krikova, vrlo glasnih dozivanja.
Vjerujem da su im dijalozi bitni.
Neki kažu da ptice nikada ne upadaju jedne drugima u riječ.
Ljudi to ne mogu.
Često posmatram domaće gugutke.
Kakav ritam , kakva igra, kakav ples! Kakva energija!
Stalno su u parovima i ponašaju se kao da vježbaju za nastup na svijetskom festivalu plesa.
Skupa sa njihovom gu gu poezijom, pletu jednu neprestanu predstavu.
Umjesto ulaznice, poželjan je mir i strpljenje.
Da ne bi prešlo u monotoniju, potrudio se jedan par djetlića.
Kljucajući u svom ritmu, povremeno su slijetali na posudu sa vodom.
Par gutljaja i brzo nazad iz te gerilske akcije.
Napadnuta stara kajsija je dom i protivnik.
Još jedna gugutka. Usamljena na grani jabuke.
Posmatra pomno svaki moj pokret.
Trudim se da se ne pomjeram.
Djeluje zabrinuto!
Da li ptice imaju brige?
Ipak je odletjela do ograde. Pridržala se za stub, na kratko.
Stigao je i njen dečko. Sad šetaju po krovu ostave. ispod gustih krošnji šljiva ranjača.
Sa druge strane ograde, koka je upravo snijela jaje, pa se rakoli, objavljujući tu vijest cijelom komšiluku.
Đina leži pored mojih nogu, uporno pokušavajući da ugrize jednu dosadnu osu.
Pokušavam joj objasniti da osa nije muha i može da boli!
Pogleda me bijelo, opet škljocnuvši zubima, u fazonu: šta ti znaš o muhama!?
Da. Ko je ovde gospodar muha...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар