Parče sivog neba

Sklanjam se
U tijesan kanjon
Zatvoren parčetom sivog neba

Čekajući da prođe
Sve da nestane

Dok stežem vilice
Stranac sam u svom tijelu

Uboden prijekim pogledom

Utišan lelekom
Iz probušenih grudi

Glava mi je iza leđa
Sve mi je naopako

I ti nejasni glasovi
Što narastaju kao u pećini

Kao nemoć zaborava

Kao tovar stalnog nemira

Što se na tren skameni

Pa opet krene
Da se kotrlja
Mijenjajući pravac

Ponovo se pretvarajući
U plašljiv šapat

U mračnim hodnicima
Izrešetane duše... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović