Glupi sat

Imao sam neki glupi sat.
Jednom je pao na zemlju.
Digao sam ga i prodrmao.
Sve je bilo u redu, jer je ponoć.

U taj čas čovjek može da ode,
Prosto samo negdje odšeta,
I jednostavno nestane bez traga.
Dok svi misle da je imao neka posla.

Ako se čovjek ipak vrati sa tog puta,
I shvati da su ga već svi zaboravili,
Staće na bilo koju raskrsnicu,
Gledajući u pravcu rađanja jutra.

Isključeno zvono budilnika na satu,
Zvonilo je pokvarenjačkim ridanjem.
Ustao sam iz kreveta i bacio gada.
Gladajući kako se lome krhke minute.

Legao sam ponovo pored kreveta,
Čekajući da jutro odjekne hodnikom.
Kao sirena vozila hitne pomoći,
I sve bude kao što je i bilo.

Imao sam jednom neki glupi sat...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Probušeni oblak

Guram uz brdo još jedan dan,
Ne gledam okolo, samo naprijed.
Bez čuđenja i mrzovolje.
Samo guram dalje, ne očekujući ništa.
I ne želeći otići -nigdje.

Samo neka potraje ovaj dan,
Ovakav kakav jeste, tmuran i siv.
Znamo se odavno nas dvojica,
Zato se i podnosimo bez mnogo psovki,
Koje ipak naviru  ponekad iz grla.

Umjesto psovke, otme mi se i krik,
Oštar, parajući sve do oblaka,
Koji se nadnio i sam tmuran,
Nad brdom koje me strpljivo čeka,
Da na miru izguram ovaj dan.

Nemoj probušiti taj oblak,
Ne gledaj ga i ti tako mrko.
Dovoljno je što ga ja bodem,
Ovim urokljivim očima,
Punim svjesti o sopstvenoj nemoći.

Pusti na miru sve i okreni se.
Idi na neku drugu stranu.
Vidiš li da je odzvonio sat,
Navijen prije mnogo vijekova,
Iz kojeg sipi pijesak, umjesto minuta.

Pusti i mene na miru, idi!
Kreni tamo gdje ja ne želim.
Ostavi sve te satove neka odzvone,
Sav pijesak ove pustinje,
Kojoj ni oblak ne može ništa pomoći.

Najbolje će biti da kreneš odmah,
Ne gledajući nikada iza sebe.
Samo idi ćuteci u minutama,
Dok neumoljivo sipaju pijesak,
Po mojoj glavi, njime zatrpanom.

Možda ću se sjetiti, jednog dana,
Kako su mi oči izvirivale kao gušter,
Iz pijeska vrelog i suvog,
Dok sam pokušavao uhvatiti,
Tvoj nestanak u probušenom oblaku.

Najbolje će biti da kreneš odmah...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović