Glupi sat

Imao sam neki glupi sat.
Jednom je pao na zemlju.
Digao sam ga i prodrmao.
Sve je bilo u redu, jer je ponoć.

U taj čas čovjek može da ode,
Prosto samo negdje odšeta,
I jednostavno nestane bez traga.
Dok svi misle da je imao neka posla.

Ako se čovjek ipak vrati sa tog puta,
I shvati da su ga već svi zaboravili,
Staće na bilo koju raskrsnicu,
Gledajući u pravcu rađanja jutra.

Isključeno zvono budilnika na satu,
Zvonilo je pokvarenjačkim ridanjem.
Ustao sam iz kreveta i bacio gada.
Gladajući kako se lome krhke minute.

Legao sam ponovo pored kreveta,
Čekajući da jutro odjekne hodnikom.
Kao sirena vozila hitne pomoći,
I sve bude kao što je i bilo.

Imao sam jednom neki glupi sat...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović