Stazama braće Sokolovića

„U Rudom, na trgu, čekaju me snovi“...

Skoro da je bila ponoć, kad stigosmo u Rudo. Mala varošica, pospana i sama od sebe, skoro da nije davala znake života. Vidovdanski petak se polako prepuštao suboti. Čula se tiha muzika iz obližnjeg kafea. Bila je tiša nego u našem kombiju. Neko se drao sa radija.

Iz polumraka izađoše  siluete. Draško i Suzana. Odbor za doček naše malenkosti.

-Gdje ste ljudi! Jeste živi!? Jel sve u redu? -pita Draško.

-Zdravo Ruđanke i Ruđani! Dobro je sve. Putovali smo putem kojim se rijeđe ide, preko Bajine Bašte. Lijepo je, ali se odužilo.

-Hoćete na piće ili da vas odmah smjestimo?

-Hajmo spavati. Valja nam sutra na Vardu.

-Vala, mudro zboriš!

U dva domaćinstva, malo iznad centra i osnovne škole, svi su bili smješteni za tren. Domaćini nas čekali i dočekali. Još da dočekamo i zoru...

Danko me izbaci pred zgradu gdje živi moja majka i odveze se za Priboj. Spava kod svojih.  Doći će po nas u nedelju ujutru. Popeh se na sprat. Ispod vrata traka svjetla. Vrata su otključana, pa uđoh tiho. Vraga tiho! Prastari brodski pod škripi pod nogama kao da urla!

-E, pa znaš šta! Što se na javiš!? Ša ste se tako zadržali? Sve mislim, šta se desilo!?

-Dobro veče, stara majkaJ Lijepo što si toliko mislila na nas. Sve je ok. Ima li šta za jesti?

-Ma šta si sad navalio! Eno ti na stolu, postavljeno. Joj, kod tebe sve ko na vatru! Neka brzina!

-Jes vala! Odoh brzo spavati. Idemo rano na Vardu.

-Po ovoj vrućini! Vi niste normalni!

I tako. Porazgovarah se malo sa majkom, pa brzo prespavah svježu noć.

Okupismo se kod spomenika, već oko osam. Ptice su imale nastup, punom snagom.

Nešto tiši nastup su imali domaćini, Ceca, Bojan, Draško...

Bojan je bio kombinacija tiše i duže besjede. Fenomenalnu priču o braći Sokolovićima teško ko može ispričati bolje od njega. Lijepa uvertira pred dugački uspon. Lijepe riječi dobrodošlice i kratak osvrt na tehničke detalje planinarske akcije, završiše taj početni dio oko devet. Tridesetak okupljenih planinara iz Rudog, Foče , Beograda, Pazove itd. krenuše kroz centar prema Vardi, koja široko i visoko natkriljuje Rudo.

Nekoliko kilometara hodanja do prvih obronaka, kroz zaseoke, Resići, Lazovići, Nikolići...

Od lijepog izvora kreće i vrletna staza, pa dotočismo zalihe vode. Odatle nas je crnogorična šuma žvakala kao  kao dugačku zmiju, dok smo dahtali  prema bjelim oblačićima.  „Vihrini“ planinari su  skakutali stazom u kozijem stilu. Beograd je malo prokuvao, ali se vladao kao da mu nije ništa.

Varda nam se otkrivala postepeno, na kašičicu. Ali svaka kašičica je bila puna meda! Sa svakim metrom u visinu, spremni su bili vidici. Dole duboko se meškoljilo Rudo. Preko Lima se kočoperio drčni Tmor. Sa vrha  Varde  ukazaše se obrisi Durmitora, Maglića i cijelog niza visokih planina koje su opkolile pogled.

„Dok umor kao prašinu, rukom skidam,
Pogled mi za tren uhapsi Varda”.

Kroz grane starih, gromovima ranjenih borova, izniče i selo Ravanci. Na toj visoravni su rođeni čuveni likovi 16 vijeka: brojna braća Sokolovići. Provirih kroz grane, neću li vidjeti male Sokoloviće kako čuvaju stado ovaca i uzgred igraju klisa i pale. Ne, nema tamo ni ovaca. Samo pčele i zrikavci  u horu prate ptičiji pjev.

Mada smo često zastajali i odmarali, još češće se čulo poznato pitanje:

-A koliko još ima do tog vrha i tog doma i tog ručka!?

-Ma, samo što nismo stigli. Evo tu, iza onog čupavog proplanka.

-Ala lažeš...

Nekako se iskobeljasmo i na vrh. Postavljena je nova drvena čeka, vidikovac. Naravno, mnogi se pentraju i slikaju. Ostali se dadoše ušuškavati po debelom hladu. Ponestalo vode. Sad će Previja. Blizu je i izvor. Slatki nektar-voda. Miris raskošne prirode duboko se zavlačio u nos. Pluća su se nadimala ko napumpana unutrašnja guma bicikla. A mladost se nadimala od energije.

„Vetar misli, vetar zna, sve što znamo ti i ja“...

Sa Resića Varde do planinarske kuće na Previji, ostalo je nekih pola sata, uglavnom nizbrdo. Odjednom svi dobiše na ubrzanju, pa oni što su bili vječito zadnji, pređoše naprijed. Završni juriš je urodio opkoljavanjem kampa. Dokopasmo se i vode! Svo blago ovog svijeta je bilo naše-plavo nebo, sunce, voda i dobri ljudi. O da! Vreo gulaš i hladno pivo!

I onda-„livada sanjiva se probudi“. Svi su zalegli u svoje parče hladovine, dok su mravi, muhe i ose obavljale  uslužne djelatnosti. U jednom trenu čulo se samo grgoljanje nečijeg želuca. Kuvar je bio nemilosrdan. Pojedoh dvije porcije gulaša. Ne radimo! Varenje je u toku...

Da stomaku bude lakše, krenuše laki prsti po gitari. Spojiše se uvježbani glasovi. Vjetar raznosi vesele note po iglicama visokih jela. Zalaja i naš bjeli pseći saputnik. I on se ovajdio. Oblizuje ostatke hrane.

Što se veče više bližilo to se nama manje silazilo u čaršiju. Ljubazni domaćini se odriču sopstvenih vreća za spavanje, samo da ostanemo u kampu. Eh! Gdje me nađe!?

„Večeras će zvijezde hvatati ko svice“.

Džaba! Moramo dole. Sutra novi dan, nova nafaka. Svašta imamo još lijepog vidjeti.

Zato ubrzasmo oproštaj sa ekipom koja nas je potpuno raznježila svojim gostoljubljem. Stisak ruke, zagrljaj, osmjeh. Već smo kao stari znanci, a znamo se osam sati. Doći ćemo opet vala, makar nas i ne zvali! Kako ne zvali!? Gomila poziva! U kontaktu smo, makar se dozivali sa Avale na Vardu.

Draško održa prigodan govor sa praznom limenkom piva umjesto mikrofona.

Puni emocija i gulaša  krenusmo u kotrljanje ka Rudom. Tri djevojke, Goca, Rada i Divna, stupaju iza mene kao vojska. Pozadinu su čuvali momci, Branko, Rade i Nešo. Uz malo proklizavanja i gunđanja, popesmo se na vrh Oštrelj. Sunce se polako povlači iz Rudog, plaveći svjetlom planinske vijence.

“Odoh sad da sa Jastrebom letim,
 I gledam ispod, odavno stvoreno čudo.
 Moj duh se kreće po kanjonima vrletnim,
 Moj duh, još će da budi uspavano Rudo”.

Na kraju šumske staze sretosmo se sa mrakom. “Oble glave” se predaše tmini i zrikavcima. Ostatak puta pretabanasmo uzavrelim asfaltom.  Mještani  su zalivali bašte, gledajući nas začuđeno.

-Dobro veče! Kako ste?

-Evo, pomalo…

Napokon stigosmo u čaršiju. Ispratih svoje planinare. Rasklimalih udova odgegasmo, svak na svoju stranu. Počinak nam se smješio…

Zatekoh majku u istom položaju u kojem je i ostala jutros-ležećem. Samo se prekrstila.

-Po ovakvoj vrućini bazate po planini! Ti nisi normalan!

Pošto se lijepo ispričasmo, zalegoh i sam. Jutro će promjeniti sve…

Noć je jutru donijela željenu svježinu. Ustadoh odmoran. Samo mi se malo krakovi rašarafili. Pritegoh ih “tibetancima”. Za čas stiže i deveti sat. Vrijeme je da se krene. Uprtih ranac na leđa i blesavi osmjeh na lice.

-Ene! Zar već ideš!? Ne stiže ni usisati! Ma nema veze, nije nešto ni prljavo. Javi se kad stigneš! Hajde, zbogom! I pozdravi sve, ako ko uspita…

Na trgu, umjesto snova, čekaju me Danko i kombi. Obojica upravo stigli iz Priboja. Pokupismo obje ekipe uz ugodno pozdravljanje. Uz pozdrav, na poklon dobismo i vruću sirnicu i tikvenicu! Kako otići odavde!?

U centru nas dočekaše Ceca i Bojan. Ceca nam  pokaza muzej prve proleterske brigade. Posle prošetasmo  do Starog Rudog i izvora rijeke Krupice. Najkraća Rijeka u BiH.

Onda nas preuze Bojan. Odvezosmo se do sela Sokolovići. Crkava i džamija vrlo blizu. Dao ih sagraditi Mehmed Paša Sokolović,  u čast majci i ocu. Nedavno obnovljene, gizdavo se šepure, okružene bujnim rastinjem.

Potom siđosmo do Mrsova i visećeg mosta na Limu. Tu smo malo visili i slikali Lim, kako lijeno provlači svoju maslinastu odoru. Na dijelu ispod započete brane vidjesmo brzake i bukove.

Pa onda Setihovo. Fasinantni kanjon suvog potoka. Probijene stijene od jačine proljetnih voda pričaju priču snage i upornosti. Zadivljeni, nijemo zagledasmo početak kanjona.

 Malo niže, na jezeru vidjesmo parkirani brodić-“Vodeni Ćiro”. Dan prije našeg dolaska je ostao u kvaru. Gledalismo sa vidikovca iznad Strmice, kanjon Lima, kroz koji prolazi brod. Litice su ulivale strahopoštovanje! Nekada davno,duboko dole je tutnjao  voz Ćiro. Sada su tuneli prekriveni jezerom.

Već prepuni vidljivog i nevidljivog, stadosmo na izvoru da naspemo i ledene vode. Ubrzo točkovi prokotrljaše i zadnji kilometar opštine Rudo. Jezdimo kroz tunele ka Višegradu. Uveliko je prošlo podne.

U Višegradu nas najprije dočekuje Mehmed Pašina i Andrićeva ćuprija, kako i dolikuje dobrom domaćinu. Prošetasmo  starom linijom čuvenog Višegradskog korzoa. Od mosta na Drini do mosta na Rzavu. Običaj je bio prošetati bar pet, šest puta u oba pravca. Mi se zadovoljismo jednom.

Nedelja posle Vidovdana. Praznično ruho svuda. Puno turista. Sve vrvi. A božija zvijezda upržila odozgo! Spas nađosmo u Andrićgradu. Malo hlada pod suncobranom i ledeni sladoled. Pa domaća kafa i tufahija! Pa ćevapi u vrućoj lepinji sa puno luka! Kao da vidjeh čika Andrića kao odmahuje glavom sa svoje biste…

Na izlazu se slikasmo sa Mehmed Pašom  i Makarijem. I njih dvojica se uždili od vreline. Onako okrenuti jedan ka drugom, kao da cijede riječi:

-“Viđe li ti ovog naroda!? To se sjatilo sa svih strana! Aman brate, hajmo neđe u hlad”…

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović