Kada ugasi se svjetlo sa nebesa,
Poprskano, ovlažneno hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao grofica, kontesa,
I probuditi san, da se ne sanja nikada više.
Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo između veđa,
Dok nijemi krik iz grla se budi.
Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka ko grana drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan je plamen koji me prži.
Ako se ponovo drzneš da sletiš mi na čelo,
Tim predugim nogama staneš na vrata.
Sve tvoje crno procjediću u bijelo,
Poptuno nestati sa oštrim otkucajima sata.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар