Vjerujem

Hoću da idem gore,
Gdje oblaci u vis skoče.
Gdje zadnje se bude zore,
Gdje dan sa kašnjenjem poče.

Hoću da planina me češka vrhom,
Da od pogleda me oči bole.
Da postojanje počinje sa svrhom,
Da vjetar mi misli iskida gole.

Hoću da nebo je na dohvat prsta,
Znam da mogu i zvijezdu ukrasti.
Znam da ova moja je ,izgubljena vrsta,
Znam da ni glava mi nije u vlasti.

Hoću da zagrlim ogromno drvo,
Vjerujem da šuma je iza i u meni.
Vjerujem da to je uvjek prvo,
Vjerujem da sunce gore rumeni.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Strah gonim rukom

Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čoveka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu videh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.

Strah gonim rukom....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović