Još odzvanja glavom i širi se jeka,
Od kako si zabola u svemir vrisak!
Znao sam da ti je jagodica vrlo meka,
Kad sam ostavljao
usnama otisak.
Evo se brzo protežem po planeti,
Ruke su mi čiste, dok te dodirujem.
Čak i ako leptir na dlan mi sleti,
Ja neću, ja...ne mogu da mirujem.
Šta je to, što je otpalo od ludila?
Šta je to što se
kreće kao oblak?
Ja sam san iz kojeg si se probudila.
Ja sam zmija koja
je skinula svlak.
Moje vrijeme je prošlo,prolazi i tvoje.
Ali,da li to nekome nešto i znači!?
Moje, a i tvoje su oči, plave
boje,
U tvojoj ruci ,stisak moje sve je jači.
Danas sam nestao,nigdje me nema,
Negdje sam bačen, u ćošak prostrt.
Osjećam kako je vasiona nijema,
Dok mi kosti lome…
malo sam krt.
Ruke su mi čiste, dok te dodirujem...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар