Mozaik

Dok držim tvoju lobanju naručju,

Postao sam slaba karika u našem lancu.

Postao sam zvono na tvojim vratima,

Zvono koje ne najavljuje ničiji dolazak.

Popodne je i gori nebo i zemlja,

Samo se naše sjenke neznatno njišu.

Poznati nemir klizi niz mokra leđa,

Paučina hvata usporene misli.

Neshvatljiva nemoć me savija,

Na polovini tijela su sitni gmizavci.

Strah izbija iz larve i pretvara se u leptira,

Koji odleprša negdje, zajedno sa gađenjem.

Penjemo se polako, bolesnim nogama.

Prevješeni preko klecavih, lomnih koljena.

Izdaju nas noge, ali jezik može bez odmora.

Da ispriča sve naše sakate priče,

Koje bez ikakvog reda, upadaju jedna u drugu,

Ne trudim se da spojim taj mozaik,

Jer je lanac sećanja zauvijek pukao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović