Kučko

Teret si koji preti da me smrvi.

Krckaju crveni mlazovi svijesti.

Umorne misli još su tu.
Ne zatvaraj vrata, kucaću tiho.

Zavjesu od dugog vremena,
Pomaknuću u drugi dio uma.

Nikad nisam bio tvrđi,
Dok mi se glava zanosila,
Od udaraca života zvanog: 

 kučka!

I taj vetar što neopozivo duva,
Sa provokativnih planina,

I ta mračna i gorka studen.
Kučko! 

Misao mi se mrači,
Ali ovo je buđenje, a ne san.

Ovo je praznik, koji ne znam slaviti.
Ovo je trijumf bola,

 kučko!
Sve mračno iz duše tjeram napolje,
Otvorenih usta i bespomoćne psovke.

Bezbrojne ruke pridržavaju kostur.
Zanesen sam i srećan zbog laganog umiranja.

Kučko!

Nevidljivi lijepljivi konci mi šiju,
Duboke poreze na koži uštavljenoj,
Preko gomile kostiju i mesa.

Kučko! 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović