Žileti mi sijeku grlo

 

Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović