Zvižduk ledenog orkestra

Otima se popodne nadolazećoj večeri, uz jako zavijanje vjetra. Dok oči suze od  hladnoće, gledam u pravcu traktora koji tutnji iz sela. Na parkingu pored puta stoji jedan auto. Nemamo prostora za lakše manevre. Na brzinu dodajemo rančeve Tiletu, virtuozu za traktorskim volanom. Upakovane u mrežastu korpu, gazda Tile ih lagano odveze prema planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Srećni što pada snijeg i što smo se olakšali od tereta, pretvorismo hodanje u dopadljivu opciju rekreacije. Što se više približavamo domu, vjetar sve jače šiba. Na nekim mjestima upadamo u smetove.

 Glave su oborene ka zemlji, dok noge tonu u dubok snijeg.

Obrisi planinarskog doma se ukazuju kroz sivo bijeli pejzaž. Ispred kuće parkirani traktor isparava toplinu motora. Polako pristižu i poslednji iz kolone. U domu sija toplota iz šporeta i iz osmjeha domaćina. Dok se Tile okrepljuje kafom, Mica i Mirko nas dočekuju, onako kako jedino znaju-toplo. Posle predaha, čupamo rančeve iz srca mećave i ubacujemo  ih u hodnik, čisteći nakupljeni snijeg. Okićena trpezarija pokazuje svečano ruho. Mirisi tople hrane i dobrodošlice, obuzimaju pridošlice. Sa lica nestaje mrazna  ukočenost. Pristiže mrak, dajući značaj unutrašnjem svijetlu. Sve što je bilo maska, lagano se topi...

Soba na spratu je dugačka i puna kreveta. U lijevom uglu isti šporet kao i u prizemlju. Crveni odsjaj vatre skakuće po plafonu. Smještamo se, svako u svoje parče prostora. Jedno po jedno, ponovo smo u donjem dijelu doma. Sve što je u nama nakupljeno i nagomilano danima, odjednom je izgubilo težinu. Osmjeh se navlačio na lica, prirodno i lagano kao čarapa. Potpuno se ozario kada je Mica postavila na sto tepsiju sa vrućom pogačom. Kao da i mećava stade na tren, zagledajući kroz prozor išaran mrazom. U središtu oluje, caruje toplina.

Dragana i Robert stižu poslednji. Vratili su auto natrag do sela. Robert mi javlja da se neko sa džipom zaglavio na putu. Oblačim ponovo jaknu i izlazim na vjetrometinu. Vani zviždi  ledeni orkestar. Snijeg dolazi iskosa, pravo u oči. Nabijam kapuljaču do nosa, bauljajući po ugaženom tragu. Dvjesto metara niže, ugledah džip. Jedan mladić je pokušavao malom lopatom, da skloni sneg sa točkova.

-Zdravo druže! Mogu li ti nekako pomoći?

-Hvala! Mislim da ću uspeti očistiti dovoljno, da nastavimo.

Tad vidjeh da unutra sjede još dvije djevojke.

-Imaš lijepu podršku u autu. Jel’ bude neki aplauz?

-Ma, navikli smo mi na svašta. Mi smo alpinisti. Dame se ne boje snega.

-To je lijepo čuti. Ako ti zatreba traktor za izvlačenje, javi mi, pa ću nazvati čika Tileta.

-Važi.

Odmahnuh rukavicom ekipi, koja se nije nimalo uzbudila zbog trenutne pozicije i vratih se u dom. Ubrzo stigoše Dragana i Robert. Sad su svi u toplom. Nedugo zatim mi javljaju da je ipak potrebna intervencija za izvlačenje džipa. Zovem Tileta i molim ga da dođe i pomogne alpinistima. To je i učinio, po mrklom mraku, zasut vjetrom i snijegom. Usput je čika Tile besplatno zakačio na sajlu i Novu godinu, puštajući je posle da se sama nekako dogega do Povlena...

Noć je odmicala punom snagom. U atmosferi zadovoljstva su se pronašli ljubitelji planinarenja iz nekoliko gradova. Bilja je stigla iz Banja Luke, Vera iz Lučana,a  Anđelka iz Mladenovca. Veći dio ekipe je iz Beograda i nekoliko članova iz Stare Pazove. Naravno, domaćini su iz Valjeva. Svi su se stopili u jedno mjesto, koje se zove-ljubav.

Već pomalo sneni i umorni, što od puta, što od varenja hrane, koja je pristizala iz  čarobne kuhinje, svi se prihvatiše blaženog ćaskanja. Neki se uključiše u igru „Ne ljuti se čoveče“. Ponoć nam je prijetila zijevanjem.

Negdje iza deset sati se spremih i izađoh da izvidim stazu ka Velikom Povlenu. Ispred doma još vjetar caruje. Čim uđoh u šumu, sve se utiša. Noge nestaju u snijegu. Misli odlaze niz vjetar. Ubrzo se vratih nazad, uvjeren da je uspon na vrh moguć, bez većih problema. Svi se obradovaše toj mogućnosti i većina odmah krenu sa pripremama. Oko jedanaest krenusmo na uspon, obučeni kao za Alpe.

Mala kolona, osvjetljena čeonim lampama, pretvorila se u svijetleću zmiju. Uz malo dahtanja i proklizavanja, brzo stigosmo do vrha. Gore nas dočeka jak vjetar, koji kao da je govorio:

-Bjež’ te ljudi u kuću! Šta vas je spopalo u ovo doba!?

Poslušasmo vjetar, samo kratko se zadržavši. Spuštanje ka domu je bio malo teži poduhvat. Klizanje niz strminu je bio mali izazov. Potpuno spremni i fokusirani, završismo  taj veliki noćni zalogaj. Svjetla iz doma i naleti vjetra nam rekoše da smo stigli nazad. Ponovo u mekanu toplinu. Pet minuta je do ponoći. Taman da se grlimo i ljubimo, čestitajući Novu godinu. Sretnooooo!!!

Svi su postali malo živahniji. Đuskali smo uz neku staru muziku, pjevali uz neke stare pjesme. Još hrane je stizalo na stolove. I tako sve do pola tri. Umor je činio svoje i uputio nas u zagrijanu sobu. Ubrzo se začulo melodično hrkanje iz jednog ćoška, dok je drugi ugao bio ispunjen smijehom. Onda je sve dobilo mekani oblik jastuka i potonulo negdje duboko...

Otvorih jedno oko. Kroz prozor iznad glave je kucao dan. Zar već!? Čujem isti zvuk hrkanja, sa utišanim tonom. Sedam  je sati. Izbauljah na umivanje. Provirih u trpezariju. Sve je već očišćeno, raspremljeno i miriše na kafu.

-Dobro jutro radni narode!

-O, dobro jutro! Kako si spavao?

-Kao beba, mada me niko nije ljuljao.

-Da si popio koju rakiju, bila bi ljuljaška.

-Neka, hvala. Dobro je i ovako. Može dvije kafice?

-Naravno. Evo odmah će kafa.

-A šta se ovo još uzmirisalo?

-Peče se gibanica.

-A joj! Opet pogibija!

Kroz prozor je ulazilo zlato. Vedro nebo se bečilo nemogućim plavetnilom. Zvirnem malo napolje. Nema vjetra. Sve je mirno i svjetlucavo pod mrazom. Utorak se smješkao zaleđenim brkovima, namigujući suncem:

-Šta je bilo planinari!? Malo hladno, frka, a? Hajde, hajde! Rančeve na leđa, pa da vas vidim!

Kao da je poruka svima stigla istovremeno. Ili je miris gibanice prodro do sobe? Ubrzo su svi bilo za stolovima, naspavani, odmorni i gladni. Sladak je bio zalogaj od žutih i hrskavih kora.

-Jao baš je ukusna gibanica! Pojela sam dva parčeta, oduševljeno reče Iva.

-Nisam ti brojao, ali pojela si tri.

-Što si grozan!

 Na licima se prelamala svjetlost osmjeha. Kafu smo pili polako, natenane. I trajalo bi to još dugo, nego, svaki pogled kroz prozor nas mami da se pokrenemo. Brzo se pripremismo za akciju i okupismo ispred doma. Gore plavo, dole bijelo, a između tišina. U stvari, bila je tišina, dok mi nismo izašli.

Prtiti stazu nije lagan posao. Noge se pokreću u stilu strojevog koraka u vojsci. Marširali smo tako kao mala vojska. Propadali na nekim mjestima u nanose snijega i do butina. Hladan vazduh je sjekao pluća. Iz crvenih noseva je obilno curilo. Velika zaravan ispod Malog Povlena je blistala pod suncem. Blistala je i želja na našim licima, da ovaj dan potrošimo natenane, sa uživanjem. Svako se podvlačio pod svoje parče ljepote. Lica ozarena, lica sretna.

Najzad, popesmo se i na vrh, pridržavajući se za stabla, grane, štapove. Sa svojih 1347m, šepurio se nadmoćno Mali Povlen, svjestan da je najviši vrh u ovom dijelu Srbije. Već se nakupila izmaglica i pokrenuli se oblaci, kao iz zasjede. Sunce se naglo povuče u svoje odaje. Na horizontu, preko puta, je provirivao Zlatibor. Malo smo se i sami šepurili po snijegu, dok nas nije hladnoća pokrenula.

Spust do livade je bio ubrzan klizanjem. Nije bilo spektakularnih padova. Samo sporadično sjedanje na stražnjicu. Opet prilazimo maloj crkvi. Otključana je. Neko promrlja molitvu. Neko se zahvali za savršen dan. Neko povuče zvono na zvoniku. Mrtva tišina je obavještena o našem prisustvu.

Povratak je bio nešto lakši i brži. Staza je sasvim lijepo ugažena, pa su koraci mogli biti i malo elegantniji. Fenomenalni zvuk škripanja snijega pod nogama se spajao u jednu slušljivu melodiju. Rrrrššš, rrršššš,skršššš.

Kratak dan je već na izdisaju. Nije nam žao. Ljepše od ovog, teško da je moglo. Već oko tri stigosmo pred dom. Srećemo trio alpinista, prošlog dana zaglavljenih u džipu. Pomogao im je Tile, pa su se vratili do glavnog puta i odvezli se naTaru:

-Na Taru? Pa gdje ste našli smještaj tako kasno?

-Poneli smo šator i vreće za spavanje. Najbolji smeštaj.

-U šatoru na -10C, u snijegu. Da. To je pravi smještaj!

-E, pa sretno vam bilo! Nova godina u novom šatoru. Živjeli!

Šta ti je mladost. Rastrčaše se niz nanose snijega, kao jagnjad u igri.

Ispred doma nova postavka.  Izložba ručnih radova, sinoćne mećave je bila u toku. Fantastični oblici nakupljenog snijega i leda. Čak su i fotoaparati bili začuđeni ljepotom. Ulaznicu smo platili u naturi, pređenim kilometrima. Odgledasmo izložbu u potpunosti. Potom uđosmo u  zagrijanu unutrašnjost doma.  Iz ugla  nas pozdravi šporet, pucketavim plamenom. Dočeka nas i brižna domaćica Mica, brišući ruke o kecelju:

-Auu! Lepi moji, jeste li se smrzli!? Kako je bilo?

-Bilo je super, Mico! Nije mnogo hladno.

-Sad smo primljeni u pleme Crvenih Noseva.

-E, baš neka ste! Hoćete nešto da pijete, da se ugrejete?

-Može, može! Daj nam čajeva, kafe, kuvanog vina...

-Tako vas volim! Sad ću ja.

-A šta to lepo miriše?

-Krčkala se sarma.

-Auuu! Opet sledi propast.

-Samo polako. Zauzmite svoja mjesta i vežite se. Za koji čas polijećemo u čaroliju. Glavni čarobnjaci su  Mica i Mirko. Uživajte...

Ne mogu reći da se nisam obradovao tom izboru za ručak. Ko još može odoliti sarmi iz domaće produkcije, krčkanoj satima na smederevcu? Malo je takvih. A i zašto bi odoljevao? Prepusti se uživaj.

Obuzeti čarolijom, koje smo i samo bili dio, prepustismo se trenutku, a trenutak je trajao satima. Vrući napitci su krčili put ka  briljantnoj sarmi. A sarma je otškrinula vrata za naizbježne slatkiše. Tako se širila trpezarija u nedogled, lebdeći u izmaglici realnog i zamišljenog.  Muzika, igra, priča. Sve je to stalo u rano nadošlo veče, kojem smo dali mnogo, ali dobili još više. Oko jedanaest, kroz opasno zijevanje, rekoh Iv:

-Hajmo gore, prelijepi stvore!?

-Jaaao, otkad čekam to da kažeš!

-Mislim da idemo na spavanje.

-Da. To, to.

-Hm. Hajmo onda...

Toplom sobom se širio miris drva i mokrih čarapa. Već poznati hor je tiho zapevao pjesmu hrkanja. Jedan glas je gromoglasno turirao kao Harley Davidson. Sve je spremno za poniranje u san. Izbrojah ovce do tridest. Malo je to stado, ali dovoljno da zaspim kao klada...

Probudi me lupanje po krovu. Već je svanulo. Čujem vjetar kako fijuče. Tresu se prozori. Opet mećava. Izgleda da TV antena šeta po krovu. Sivilo magle se priljubilo uz stakla. Idealno vrijeme za ustajanje. Naravno, domaćini su već na nogama i spremaju doručak.

-Dobro jutro! Sve po redu: čaj, kafa, doručak.

-U bre, žuriš negde?

-Taman posla! Hoću sve to, ali lagano.

-E, onda zauzmi poziciju. Mesta nisu numerisana.

Kao da su osjetili miris kafe, jedno po jedno se tiho ušunjaše u zagrijanu, dragu prostoriju. Čulo se tek razbuđeno mrmljanje:

-Jutro

-Utro

-Tro

Miris prženih jaja sa slaninom, ubrzo dade dodatni motiv za osmjeh. Neko kroz zalogaj upita:

-Hoćemo li ići u šetnju?

-Svakako. Idemo do Srednjeg Povlena, ma gdje on bio po ovoj magli.

-Juuupiii! Obradovaše se Jana i Milena, kao da idemo na plažu. Mladost, pa to ti je...

Dok su se jedni pripremali za pješačenje po centru mećave, drugi su polako srkutali kafu i zagledali kroz prozor. Zadovoljstvo je bilo obostrano.

Oko devet izađosmo pred dom. Vjetar cijuče kao nezategnute žice violine. Jučerašnjoj prtini nema ni traga. Sve je vrlo detaljno pokriveno. Hodamo kroz mećavu pognutih glava. Odajemo priznanje hirovima prirode. Kroz šumu je malo toplije i manje duva. Kratko je to trajalo. Ponovo brisani prostor prema vrhu, koji se ne vidi. U stvari, ništa se ne vidi! Gazim po osjećaju, prateći sopstveno pamćenje staze. Posle malo vijuganja, potrefismo mali greben. Tu je već i oznaka vrha, zatrpana bijelim. Da ne bi nestali bestraga, na brzinu se slikasmo za uspomenu. Ispod  kapuljača se vidjelo jedanaest pari očiju sa zaleđenim trepavicama. Ne sjećam se da li je neko imao brkove.

Grabimo nazad ka domu. Lovimo usput sopstveni trag. Odjednom Slobo izađe naprijed i rastrča se niz padinu, sve podvriskujući. Mladost, pa to ti je...

Nekako dobauljasmo do doma. Sretni, rumeni i mokri. Sledi nam vrijeme za još čaja i kafe. Potom pakovanje rančeva. Pa već se ide kući!? Kad prije prođe...

Zovem čika Tileta.

-Sve je zatrpano. Pomagaj opet! Može u pola dvanaest?

-Može, može. Opet sam dežurni traktorista.

Tako je bilo. Stiže čika Tile i prije vremena. Jedva se probio do nas.  Dok su njega pojili kafom i rakijom,  ubacismo stvari u rešetkastu korpu, iza traktora.

Planina je dala sve od sebe da nam ispriča jednu svoju bajku. Tri dana smo je zadivljeno slušali, gledali, mirisali i osjećali. Kao jedan lijep san, iz koga ne želiš da se probudiš.

Na pragu drage trpezarije, ispraćaju nas dragi ljudi. Mirko, ozbiljnog osmjeha i Mica, blistavih očiju i mokrih ruku, koje je uredno brisala o kecelju.

-Ako vam je bilo lepo, dođite nam opet!

-Toliko lijepo, da ćemo vam jednog dana dosaditi!

-Hoćemo li, čika Tile?

-Hajmo polako...

Spuštajući se prtinom ka selu, upadali smo u nove smetove.  Iza nas je ostala moćna tišina, izgrebana kandžama siktavog vjetra.

Glave su oborene ka zemlji, dok noge tonu u dubok  snijeg...  

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović