Još čujem njene korake
Kako zapljuskuju noć kao talasiZastala je da otvori kapiju
Otvorivši neki nepoznat svijet
Koji sam pokušao dokučiti
To je sabijena viječnost
Čiji sam odjednom postao dio
Sive svijetlosne sjenke
Naviru na krajeve kose
Koja se poslaže u niz
Jednim sigurnim trzajem glave
Vraćaš se kući
A znaš da tamo nema budnih
Ti ohola građanko planete Jupiter
Pohlepna predatorko
Što obrvom ljuštiš koru sa drveća
Tebe je takvu dohvatila moja ruka
U želji da se zadrži na licu
Zategnutom i blijedom
Kao da je sazdano
Od tankog sloja dima
Dok me nijemo gledaju oči
Beživotne, kao sa nekog kipa
Boginjo izumrlih naroda
Neumoljiva poruko nebesima
Okreni se prije nego uđeš
U taj dom mitova i legendi
Oživi oči i pusti pogled
Neka ti pokaže pravac
U kom se uputio čovjek
Bez imena i glasa
Čovjek pod plaštom
Sopstvene sjene
Ne zatvaraj vrata
Koračaj...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар