Čujem vrisak, čujem pritajenu zvijer
Sve se otkida od krila uboge noći
A noć, trula, daje mi potmuli miris straha
Dok zaobilazim blato, pitam
se kuda
Oko tvog vrata pružam ruku
Grlim tu liniju ispod
kose
Kačim ti se o snove i prljam ih
Sutra ću ti pokloniti planinu
I još jedan vrh, da sve vidiš
Da čuješ kako duboko za tebe dišem
Znoj se provlači koroz duboke bore
Nije ti važno koga nose ove noge
I gdje su se zaputile, oštro gazeći
Utabanu zemlju preko sasušenih kostiju
Pogledom mačke iznad modrih podočnjaka
Pitaš me , gdje je moja linija pucanja
Još pomalo lud, ali sa gladnim osmjehom
Trčim svoj poslednji bijeg od stvarnosti
Jutro ne osjeća nikakvo gađenje
Dok u naručju lomi moje kosti
Pokloniću ti planinu…
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар