Sarajevo

Udobno se po kotlini baškari,

Jutrom ga zasipa sunčevo zlato.

Trebević bliješti, a Hum ne mari,

Što Mojmilo sa cipela skida  blato.

Igman   grebenom  oblake trpi,

Iz svoje utrobe porađa  rijeku.

Pocijepanu maglu Ilidža  krpi,

Da vrela Bosne zajedno proteku.

Bjelašnica navlači krajeve kaputa,

Hladni su, dok sjever ljutito duva.

Miljacka je na Željeznicu pomalo ljuta,

Htjela bi Bosnu za sebe da čuva.

Iznikla  iznad  rasčupanih  jela,

Jahorina  iglicama  grebe lice noći.

Zimi  postaje  svijetla, sasvim  bijela,

Sniježna kruna  će noćas kraljici doći.

Niže se đerdan od  noći i jutra,

Kao da sam opet  malo snijevo.

Isti san od juče, sanjaću i sutra,

Biću jako tih, jer… spava Sarajevo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović