Udobno se po kotlini baškari,
Jutrom ga zasipa sunčevo zlato.
Trebević bliješti, a Hum ne mari,
Što Mojmilo sa cipela skida blato.
Igman grebenom oblake trpi,
Iz svoje utrobe porađa
rijeku.
Pocijepanu maglu Ilidža krpi,
Da vrela Bosne zajedno proteku.
Bjelašnica navlači krajeve kaputa,
Hladni su, dok sjever ljutito duva.
Miljacka je na Željeznicu pomalo ljuta,
Htjela bi Bosnu za sebe da čuva.
Iznikla iznad rasčupanih jela,
Jahorina iglicama grebe lice noći.
Zimi postaje svijetla, sasvim bijela,
Sniježna kruna će
noćas kraljici doći.
Niže se đerdan od
noći i jutra,
Kao da sam opet malo
snijevo.
Isti san od juče, sanjaću i sutra,
Biću jako tih, jer… spava Sarajevo.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар