Bila je kao otisak moje želje.
Razlog mojih skrivenih stremljenja.
Blistavi raspršivač svim mojim sumnjama.
Čistač sa ogromnom četkom, mog taloga, mog otpada.
Brza pokretna stepenica iz pesimizma u šmekerski dan.
Mali rudnik sa ogromnom količinom zlata.
Ustajale sjenke učmalog grada, nisu pokrile njen sjaj.
Samo su ga naglašavale.
Znao sam je dugo ćutke posmatrati, dok nešto radi ili priča.
Govorila je cijelim tijelom.
Znala je sve objasniti jednim pokretom.
Ozareno se smijala na svim jezicima, a najljepše je psovala na francuskom.
I šaptala!
Rijeka skladnih i melodično kotrljajućih riječi, doticala mi je do srednjeg uha, dok je glava,nepomična i utrnula, pokušavala progovoriti očima.
Dugo stojim kraj prozora.
Pokušavam da je kroz maglovito staklo sjećanja prizovem.
Vijekovima je nema, ama ima!
Kroz svaku dlaku na rukama se probije iz tih vremenskih daljina, tiho kotrljajući:
-Je suis venu...
Poslednji noćni tramvaji sustižu prve jutarnje.
Misli se roje kao varnice iz strujnog dotoka.
Jedini putnici kroz usnuli grad.
Jedini svjesni požara života, bez želje i snage da ih gasimo.
Duge neizbrisive noći uz: „Call me the Breeze“, J.J.Cale-a i čašu gustog, crnog Plavca.
Ili nekog drugog vina, što oblaže grlo i svijest ljekovitim svojstvima.
Prozor se i dalje magli, kao da želi pomoći.
Bistar um tu ne može ništa.
Mali talasi me moćno zapljuskuju.
Moj čamac je odvezan i nije me briga.
Noćas oluje stižu bez najave.
Talasi zapljuskuju obalu, a srce usporava ritam, tonući sve dublje, ispod svjetlucave površine rijeke.
-Je suis venu...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
