Приказивање постова са ознаком žene. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком žene. Прикажи све постове

понедељак, 27. март 2017.

Razigrani Povlen







Istrgnuta iz mračnog okrilja umornog petka, subota živahno potrča uz planinu. Već odavno naviklo na nagle nalete magle, selo Debelo brdo se samo malo skupilo, nišaneći dimnjacima u siva nebesa. Ovce zablejaše iz obora, strižući ušima i prikačenim žutim naušnicama. Dremljivi planinari izađoše iz minibusa, žmirkajući krmeljivim kapcima. Parkirane mašine za popravku puteva, kvare lepotu ušuškanog sela. Malo problejah sa ovcama par pametnih blejki. Utom je i ekipa spremna za polazak.

Kroz selo uobičajena priča. Kao da je policijski čas. Osim ovaca, sretosmo samo jednu ženu. Već razbuđeni hladnom dobrodošlicom sa Povlena, brzo napravismo priličnu graju
.

-A,  jel se vidi planinarski dom?

-A, koliko ima do doma?

-A, koliko kilometara pešačimo?

Sijaset pitanja pucaju  rafalnom paljbom. Htedoh po inerciji, u zaklon. Nema vrdanja.

-Evo tu, još malo. Pola sata do doma. Tu pijemo domaćinsku kafu, pa polako na uspon.

-Kafica!? To nam treba! Jeees!

Hm! Ta magična reč-kafa. Lepo se zagrejasmo ta dva kilometra do doma. Mlađahna Andrea je već pokazivala znake viška energije. Svojih 14 godina nosi u rancu kao teret od perja. Pojavi se i maglom poprskan planinarski  dom . Smestio se  na samom rubu planine, pa kao kvočka, oprezno gleda na put, ne bi li na vreme spazio nekog uljeza.

Uljegosmo u trpezariju, taman da izgazimo pločice poda, koje je domaćin Mirko upravo izglancao.

-Dobro jutro! Nema veze! Uđite slobodno! To ja onako, malo da osvežim. Dolaze kasnije i neka deca, pa da je čisto.

-Dobro jutro domaćine! Skuvaj nam kafe i čaja, pa nek ide život!

-Biće brzo! Ima vrele vode.

-Priča se da praviš odličnu kafu!?

-Ko priča?

-Žene po Beogradu pričaju. Kažu, Mirko kad je zakuva, može mačka šapama da pregazi preko pene, a da ne potone!?

-Ma pusti, bogati, žene svašta pričaju.

Vidno užurban i ne baš raspoložen za zezanje, rastrča se domaćin po kuhinji. Stigoše kafe i čajevi. Toplina klizi po stolovima i u očima, dok magla po prozorima  veze  zavese belim koncima. Iz šporeta dopiru zvuci razigrane vatre. U ogromnom loncu se nešto krčka za ručak. Pasulj!? Uf!

Popih kafu, mada je pena bila slabašna i verujem da bi se mačka dobro okupala, da je kojim slučajem morala preći preko šoljice. Uostalom, nijedne mačke nije bilo u blizini...

Svih petnaest, vrlo raspoloženih gradskih lica, zagleda se u početak staze.

-Šta! Ovuda?

-Da. Nema tu ni pola sata uspona do vrha Veliki Povlen.

-Au! Što ne odosmo prvo na Mali?

-Zato što je Mali  Veliki!

-Kako sad to?

-Mali Povlen je viši od Velikog.

-E svašta! Hajde, kad baš insistiraš.

Uskom i strmom stazom je odzvanjao smeh i po neko pitanje. Neki su na planinarenju po prvi put. Među njima i Ljilja.

-Ovo je preteško za mene! Idite vi, ja ću se polako vratiti.

-A ne! Nema vraćanja. Lagano, pa pauza, pa opet tako i eto vas na vrhu...

Posle nekoliko pokušaja odustajanja, zakorači Ljilja na Veliki Povlen, sva rumena i zaduvana. Prvo planinarenje, pa odmah vrh preko hiljadu metara! Ivana , Ljilja i Jelena, tri musketarke proizvedoh čarobnim planinarskim štapom u viteški red- Džepovi Prirode.  Aleluja!

Kao da se nameračila baš na nas, magla ne odustaje sa bacanjem svojih pokrivki. Greben prema Srednjem Povlenu je u momentu bio ravna siva površina. Odjednom nam pristiže vetar u pomoć i otera deo napadača, hladnom snagom. Dokopasmo se šume. Zazeleniše se prvi izdanci divljeg luka. Boje dodaju visibabe  i jagorčevina. Šumska izložba je otvorena.

Samo što izađosmo iz šume na dugačku livadu, preko nje protrča srna. Nisam je još ni ispratio pogledom, kad odskakutaše još dve! Zablistaše oči onih koji su ih primetili. Makar na kratko, ovakav susret je uvek dragocen.  Andrea samo što ne odskakuta za srnama. Mama Anastasia nije baš odobravala skakutanje.

-Andrea, dete! Polako bre! Ne idi tamo na ivicu...

-Da, mama!

Uz još jedno ubeđivanje sa Ljiljom, popesmo se i na Srednji Povlen. Tu se već naslućivala borba magle, oblaka i sunca, koje izgledalo kao bela lopta, okačena na parče neba, iznad planine. Osim lišća i trave, zašuštaše i kese iz rančeva. Slatki zalogaji nadiru.

Vetar dopušta samo kratke pauze. Dovoljno za dopunu energije. Još jedan napušten zaseok. Još nekoliko kuća što nas samotno gledaju zamandaljenim prozorima. Još torova bez ovaca, kokošinjaca bez kokoški, kućica bez pasa. Imanja nisu potpuno zamrla. Dolazi neko preko leta. Da poradi šta se može. A sve manje i to malo ima ko...

Na idilične livade, krunisane crkvicom, stigosmo iza podneva. Sunce je već probilo odbrambene redove. Magla se povlači u krpama. Sjajne trake zraka zabada nam  pod obrve. Mali Povlen nas posmatra, pomalo sa visine.

-Šta je bilo, a? Umorili se? A ja pomislih, eto vas kod mene...

Hoće svi gore, ne brini! Jedino Ljilja ni da čuje.

-A, nećete me više nagovoriti! Ostajem ovde i uživam. Vi idite i na Everst, samo se vratite za sat, dva.

-Ok. Tu vam je crkva, livada, ptice...Možete otpevati par tropara, dok se mi vratimo.

-Šta da otpevam?

-Ništa, ništa! Može nešto od Čole...

Ostade Ljilja da pevuši, a mi se zabismo na još zaleđenu stazu ka vrhu. Kratko ali slatko! Sve vreme čujem nečije gunđanje, ali i smeh. Dobro je.

Na vrhu kameno obeležje i stolica. Svi se ugodno smestiše po stenovitim stolicama, a Goran, sasvim prirodno, sede u tu jednu, drvenu. I nešto se ubrzo zamisli. Bar je tako izgledao.

-Evo me ka Njegoš! Sjedim i razmišljam.

-Samo ti sedi. Ne zamaraj se razmišljanjem-dobaci Nenad.

-Da znaš! Evo, odmah me nešto glava presječe...

Sa horizonta nas merkaju čupavi vrhovi Maljena, Zlatibora, Gvozdačkih stena, Tare...

Ispred mene je  Predrag merkao Jelenu. I poljubio je! Pa to je strašno...

Uhvaćeni raljama  ranog popodneva, krezubo sunce nas je žvakalo oteklim desnima. Na tren, jedini zvuk koji se čuo, je bio odjek Goranovih misli:

-Đe si do sad bio, magarče jedan! Vidi ove ljepote...

Uredno, sva razmišljanja  pokupismo  nazad u rančeve. Silazak do podnožija je bio brz i bravurozan. Proklizavalo se sa odličnim ocenama za umetnički dojam. Milka Babović bi to pozdravila frenetičnim aplauzom. Zbilja, ko sada prenosi umetničko klizanje?

Ljilja je još kod crkve. Nije je oteo nepoznati Povlenski vitez. Nije se ni zamonašila. Eh! A taman sam očekivao neki romantičan zaplet.

-A, jel idemo istim putem nazad?

-Taman posla! Samo putem kojim se retko ide...

Takav jedan nas dovede do izvora rečice Cetine. Mada kaptiran, ostalo je dovoljno da kroz cevi iz betona teče ledena, lekovita tečnost. Oko izvora domaćinska atmosfera. Odbačene kese, flaše, limenke, kutije od cigareta. Između kesa porastao sremuš. Zdravlje iz đubreta...

Grabimo dalje. Uskoro nailazimo na prave plantaže divljeg luka. Cela šuma se zeleni. Tu je sve čisto, netaknuto. Beremo malo dalje od staze. Da se nije, bože oprosti, neki planinar slabe bešike popiškio. Onda na steni, malo iznad šumice, spazih kapu šajkaču. Nešto mi se mreška pred očima! Ne! Kapa se pomeri. Da li ovaj sremuš udara ko list koke!? Ne. Ustade neki deda, skupa sa šajkačom i kesom u ruci.

-Eheeej! Gde ste omladino! Kako ide?

-O, domaćine! Sretan rad!

-Ma, j... ga! Hvala! Evo, pomalo...

-Malo sremuša za čorbu?

-Jes malo, j... ga! Pita, čorba, j.... li ga! Nek se nađe.

-Da, da. Neka ga ima. A kako se ono beše zoveš, deda?

-Ko? Ja? J.... li ga, Stanko.

-E, gazda Stanko, živ bio! Zbogom!

-Zbogom omladino! U zdravlju se možda  opet vidimo, j.... li ga!

Ostade čiča u šumi, puneći kesu zelenim listovima. Nama je ostalo još da se spustimo do Ploča. Savršena izložba stena, neobičnih oblika i sastava. Kao da su deca lepila kamenčiće. Ulaz u šumsku galeriju je bio slobodan. Cena ulaznice-bar jedan zadivljeni pogled.

Neko zapita:

-Koliko ima još do doma?

-J.... li ga! Oko pola sata.

U domu vreva! Mame i tate sa malom decom. Slavi se rođendan u prirodi! Svaka čast!

Dočeka nas još užurbaniji Mirko. Čovek  sve radi sam. Donosi porcije sa vrelim pasuljem. Oblačići pare lebde nad tanjirima. Domaći hleb, pečen u Smederevcu.  Za čas zavlada opšta radost za stolom. U stomaku vri od zadovoljstva. Jedan, dva, tri puta- sipam i mljackam. Braćo i sestre, izgibosmo!!!

Sreća pa je Željko dovezao minibus do doma . Preživelima posle bitke sa pasuljem, hlebom i kupus salatom, nije bilo nemoguće da se ukrcaju i zauzmu nenumerisana sedišta. Pri silasku niz planinu, razmotavao se taze  snimljeni film. Kadrovi maglovitih vrhova, livada posutih visibabama, dedama i šumama zelenih od sremuša, su se smenjivali na platnu pod očnim kapcima, koji su se lagano sklapali. Ispod slika nije bilo teksta. Samo jedno dugačko-Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz...

-Željko, kad stižemo u Beograd?

-J.... li ga! Čim se završi film...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

уторак, 31. мај 2016.

Kentaur u Kala Neri

Noć je potpuno obložila sobu broj 3. Tri žene spavaju brzo.
Jak i čudan zvuk odjeknu pred vratima.

-Anđo, jel čuješ!?
-Čujem! Šta je to?
-Otkud znam! Nešto tresnu!
-Miro!?
-Spava. Blago njoj.
-Šta bi moglo biti?
-Eno ga opet! Čuješ?
-Uf, da!
-Da nije Kentaur!?
-Kakav bre, Kentaur!?
-Znaš, onaj...
-Ako je on, ti si najbliža vratima...
-Uđe li, mene neće videti od vrata. Eto ga pravo na tebe!
-Daj, bre, Viki! Šta pričaš!?
-Majke mi. Pogledaj prema vratima.
-Kako da gledam kad je mrak!?
-Pa upali svetlo.
-Bože, svašta! Odoh zaključati vrata!
-Hajde...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

четвртак, 19. мај 2016.

Američki san

Dovoljno je reći- Majkl Mur. 
















Sinoć je njegov film "Koga sledećeg napasti" zatvorio Beldocs festival.
Otvorio stotine pitanja. Izvrnuo američki način života naopačke, kao rukavicu.
Pokazao koliko su neke zemlje, nama na dohvat noge, auta, interneta, otišle daleko u življenju humanijeg i boljeg života. 
Italija, Potugal, Francuska, Slovenija, Finska, Njemačka, Norveška, Island, Tunis...
Dok smo zakopavali glave u pijesak i otkopavali ratne sjekire, oni su čistili korov iz bašte sopstvenih umova.
Sve ono što je smislila slobodarska Amerika i upisala u sopstveni ustav, zove se američki san.
Amerikanci kao i masa ljudi po bijelom svijetu koji su ga sanjali, još imaju noćne i dnevne more.
Ove zemlje žive taj san, mirno, bez Demetrina, Bensedina...

-Italijani imaju 8 nedelja plaćenog odmora i 13-tu platu.
-Potugalci duvaju travu i niko ih ne hapsi zbog toga.
-Djeca u Francuskoj ne piju koka kolu. Jedu pomfrit 2 puta godišnje. Gadi im se hamburger.
-U Sloveniju čak i amerikanci dolaze da studiraju jer je besplatno i kvalitetno.
-Djeca u Finskoj nemaju domaću zadaću. Igraju se.
-Njemačka djeca uče i o tome šta su im u prošlosti radili preci, da se ne zaboravi.
-U Norveškim zatvorima, osuđenici se slobodno šetaju, vježbaju, sjede u biblioteci, kuvaju, plivaju, imaju svoje sobe, sa radnim stolom, TV, kupatilom. Niko ih ne tuče.
-Island je jedina zemlja koja je  posle bankrota postala jača. Jedini koji su sudili bankarima. Islandom vladaju žene. Mirno i veoma uspješno.
-Tunis se promjenio i uobličio u fantastičnu zemlju od momenta kad su žene pokazale da su bar iste kao muškarci. Očistile zarasla dvorišta muških predrasuda i povele loptu direktno ka golu.

Otvarajući teme, šta to sve fali amerikancima i šta to pogrešno rade i misle, uradio je lobotomiju svim slučajnim i namjernim gledaocima filma.



Koga sledećeg napasti...

Dopisnik iz Džepova  Predrasuda:
Branislav  Makljenović