Još samo ovo...

 

Još samo ovo da ti kažem

Mogu i na uho, ispod kose.

 

Da mi jako nedostaješ

Ali, to je tako izlizano

 

Malo ću  da te slažem

Dok par kapi klizi na usnu

 

Koju zubima tetoviram

Kao otvorenu školjku

 

Liječio bih ti taj rejon

Opkolio bih tu čitavu regiju

 

I kad pomisliš da nema više

Ima me svuda u okruženju

 

Ima me kao neizliječive bolesti

Napadam iz svih oružja

 

Jer sam potpuno svjestan

Da nema povlačenja

 

Tako napadnutu, okupiranu

Ubrao bih te poput pečurke

 

I zaspao sa idiotskim osmjehom

Sretno otrovanog zombija

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

 

 

Ma neka te gaze

Ništa ili sve- više nije dilema
Jasni su odgovori na- zašto
Kuda- to je već stvar pokreta

Kad te neka šaka zgrabi za želudac
I steže, gužva ga i cijedi
A ti ne možeš ništa
Osim da vičeš

Da vičeš!
Da vičeš i urlaš!

Jer te stežu!
Jer te mrve!
Jer te gaze!

Neka te stežu
Ma neka te gaze
Neka te mrve

Ako ne možeš ništa
Jebi se!

Nastavi da vičeš... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U ćošku prljavog ringa

 

U ruci mi je kamen

Ako ga bacim

Pašće nekome na glavu

Bolje je da ga zdrobim

Jer ionako bijesni

Neki talas u venama

Valjda odraz skupljenog

Otrovnog tovara

Vrijednog milion 

Uzdaha nad propuštenim

Nad neiskazanim

Nepreboljenim, a duboko

Zasijanim jadom

Što se zove mora

Bilo da je noć 

Ili predugačak dan

Sve se skupilo

U ćošak prljavog ringa

I čeka da sudija svira kraj

Ili da padne napokon

Taj završni udarac

Nokaut je tako važna

Pojava u trenutku odluke

Možda ipak da sačekam

Još jedan ples

Da ga odigram bez stajanja

Sve dok se ne zavrti svijet

I glava ne mogne da pogodi

Tijelo koje upija vazduh

Lijepljiv od hladnog znoja

Što teče preko kože

Odavno izbledjele od upotrebe

Samo još ovaj ples

Da se saviju koljena 

U ludačkom ritmu

Da kičma puca od naglog okreta

Možda je to jedino 

Što ćeš čuti na kraju 

Ovog besmislenog dana

Dok krckaju kosti

Izdajice  tijela

Dobro je da dopire

Bilo kakav zvuk

Do bilo koga 

Ko čuje tu  muziku

I poželi plesati

Zajedno sa mnom...

Dopisnik iz Džepov Snova:

Branislav Makljenović

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

Na trenutak sve je stalo Pukao je dio dana I slomio se kotrljajući u juče Tijesna mi odjeća gori na tijelu Zajedno sa kožom, polivenom znojem Gdje je ta savršenost, ispod neotesane lobanje Gdje taj kraj tek započetih snova Igrao sam igru surove gomile Potaknut vijekovnim strahom od lica Strahom od umilnih pogleda Koji ostavljaju krvave tragove U izrešetanoj duši, skrpljenoj golim iglama Uvlačio sam ti konac u tu otvorenu ranu Onako nasumično, dok si vikala neke psovke Prolazio sam prstima preko tih zuba Sjajnih od zavijanja na mjesec Tražio sam te u ovom ostatku dana Sa ogromnom potrebom da te nađem Makar u dijelovima, raspuklu kao čašu Bačenu na kuhinjski pod, u žaru bijesa Tražim te i ti to znaš, bleso Negdje si se pritajila i čekaš Da se dan isprepada i pobjegne u mrak Pa da se u toj religiji tame Sretnemo okruženi sopstvenim Teretom besprizornog kajanja Tražim te i ti to znaš, bleso...  ОдговориПроследи

Prosuti sjaj

 

Kako da ti priđem, a da ne znaš

Kako da doprem do tog ludila

Vrhovi prstiju ti dodiruju sijenku

Pod nekim vrhovima se budiš

Kako da ti dođem od uha do oka

Hajde, pogledaj u taj prosuti sjaj

Vidiš li me ili sam zakopan duboko

Vulkan ti curi iz usijane glave

Opet sam na putu. Samo se osvrni

Život je upotrebio jake pesnice

Bjesomučni udarci u isto mjesto.

Duboke rane krpim asfaltom

Ne bih ja da te dotaknem

Ne bih ništa da ti činim

Možda samo da te pogledam

Dok nestaješ iza prvog okreta glave

Vidiš li da od mene otpadaju komadi

I da sve se po rubovima odšiva

Ćutim kao zaliven, bez kapi pljuvačke

Da li i ovu noć zajahah bez uzde...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oluje

Od jutros me neki vjetrovi šibaju,

Nasipaju prašinom blijedo lice.

Nekad me kao kolijevku zibaju,

Nekad me stežu kao upletene žice.

Malo se skrijem iza debele grane,

Čekam da prođe taj huk prirode.

Ponekad u tome i jutro svane,

Ponekad i misli se britke rode.

Jasno je da si okačena na ramenu,

Gdje god se okrenem ti si pozadi.

Mogao bih skočiti na brid kamenu,

I pustiti vjetru da sve ti radi.

Promolih glavu, a ništa ne huči,

Kao da je prestalo da duva, puše.

Kao da je prestala da me muči,

Oluja što davi me oko guše.

Vrijeme je da se pođe nekuda,

Zato udišem duboko i krećem,

Eto me svijete, da budem ti svuda,

Vrijeme je da svuda te srećem.

Raširene ruke grle se sa tuđim rukama,

Zjenice upijaju plavi nebeski krov.

Noge žure kao da su na važnim trkama,

U grlu je krik, bjesomučne slobode zov!

Vrijeme je da se pođe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Navadio se mjesec

 

Opet mjesec na mene skače,

Kao sa visokog hrasta.

Opet me po glavi dotače,

Dok po nebu polako odrasta.

Navadio se na mene, moćan,

Samo prospe te zrake i gleda.

Šteta što uvjek dolazi noćan,

Šteta što mu se sunce ne da.

Ja mu se dajem, oči i dušu,

I glavu, kad je skroz prazna.

Sumnja nekad ščepa za gušu,

Mjesec je poklon ili je kazna?

Navadio se mjesec...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović