Negdje u dnu zatrpane svijesti, krčkaju mi misli kao u kotlu.
Pomračenje donosi umor i spuštanje zavjese od trepavica.
Oči, taj odsjaj duše, stekoše trenutni mir. Kovitlac se smirivao pod naletom vjetra sa planine.
Sjedeći na zemlji, tvrdoj od predugog posta, osjećam nadolazeću studen.
Čvrsto šakama stegnuh koljena i podmetnuh ih pod bradu. Sada je sve kako treba.
Može cijeli svijet da se sruši, ali glava će ostati na istom mjestu, tvrdoglavo odbijajući da pukne.
Mrak lagano pušta svoje kandže, cijepajući ostatke dana u otupjelu svijetlost. Bujica gubi snagu.
Mjesec me dotiče izdaleka, srebrnim rukama, ispunjavajući čamotinju, svježe poorane pustinje.
Podrugljiva tama mi opsjeda savijena leđa. Vidik mi je potpuno zaklonjen.
Ko sam, šta sam, odakle sam...
Psovka cijepa tišinu na dronjave trake. Mogu li se pokrenuti, pobjeći, nestati? Moram.
Prkosno se unosim sam sebi u lice, očekujući brzi odgovor na karavan pitanja.
Frkte neizgovorene riječi, kao strelice otrovnih vrhova.
Svaki pokušaj odgovora je ravan srčanom napadu. U grlu narasta nešto kao ratni poklič.
Ne, to je samo skupljeni ispljuvak nataložene strasti, koji traži izlaz.
Prenuh se i pokrenuh.
Slušajući eho sopstvenih koraka, pođoh neoznačenom stazom,
tamo gdje čovječanstvo odavno trenira sunovrat...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
