Ph vrijednost

Dođe tako neki dan, koji te utjera u sebe.

Svim silama te pomete, zgrabi za kragnu.

Ako se odupreš, nevješto glumiš dobro raspoloženje,( osmjeh stuardese na licu), onda te odalami po tom istom, iskeženom.

Posle te bole vilice od keženja i sve ti je gore.

Skupi se neka gadna masa u grlu, ali i niže, negdje kod pluća ili u želudcu.

I tako raste, gamiže, prijeteći da obuzme cijelo tijelo.

Probam ga umanjiti sodom bikarbonom. Jedna kašičica na čašu vode.

Gadno je, ali mi razblaži kiselinu. Šta ću kad sam sav kiseo!

Kako da poravim tu ph vrijednost!? Šetnja po kiši? Ležanje sa piljenjem u plafon?

Usisavanje psećih dlaka(Đina se obilno linja)? To  pomaže dok radi usisivač.

Onda se nastavlja umijeće samoiscjeljenja, iza kojeg ostaju tragovi mučnog prolaza kroz nove staze, ugažene bijesom.

Dok u glavi jauče oluja, noge su hladne.

Žele se odvojiti i otići negdje svojim putem.

I ja bih ih pustio. Neka idu. 

Ali, šta ću sa glavom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

5:30

Probudih se iz nekog teškog sna. 

Dobar osjećaj kad skapiraš da nije zbilja.

Uf! 

Čkiljim na displej telefona. 

5:30

Uf!

Iskobeljah se nekako iz kreveta.

Dugačka pješačka tura do toaleta.

Kao da je na kraju svijeta. Tuširanje hladnom vodom! Kao da iglice ulaze pod kožu! Dugačkih deset sekundi.

Peškir. Trljanje. Crven kao rak.

 Uf! Uf!

Vraćam se prilično razbuđen.

Oblačim se u boravku.

Na horizontu se pomalja sunce.

Preko planina kao da je neko prosuo kantu narandžaste boje.

Kao da požar bukti.

Dan se rađa u porođajnim etapama.

Pristavljam vodu za čaj, a potom i za kafu.

Pola zdravo pola ne. Jin i jang.

Potreban je balans.

Čaj pijem na terasi. Upijam svježinu.

Kafu ostavljam da se malo hladne. Dobro ide uz tišinu. 

Osim lišća koje pomjera slab povjetarac, ništa se ne javlja. 

Valjda svi čekaju da se pijevac oglasi.

I javio se, bogami, u šest ili koji minut prije.

I onda, kao po komandi, zakokodakaše koke, zalaja pas Medo, trgnu se i Đina, pa skoči sa fotelje kao oparena.

Protegnu se uz vrata i zalupa šapama. Otvorih joj da izađe.

Sjuri se niz stepenice i potrča do ograde, da pozdravi drugare. 

Grlice uzleteše u poteri za doručkom.

Prvi autobus.

Prvi traktor.

Prvi  kašalj  komšije.

Počeo je dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Zlatna medalja za ništavilo

Juče, danas, sutra. Mijenjaju se dani po ustaljenom redu.

Imaju svoj punjač sa produžnim kablom.

Već sa dvadeset procenata tjeraju po svome, ne obazirući se na potrebu punjenja do vrha.

Ruku na srce, rijetki su tako napunjeni.

Kada se ipak slože, nastupa žurka od života.

Rasprskavajuća svijetlost oblaže svaki tren, dok se časovi pretvaraju u fascinantne slike raspomamljenih boja.

Kuda sa tim danima? Šta sa tim satima?

Vrijedi se prepustiti tim kanalima neizdrživog i nezadrživog, ispuštajući iz sebe sve vaistinu nakupljeno.

Teškom mukom skupljeno na gomilu, duboko prodiru ugašeni pogledi.

Pohlepa struji kroz visoke dimnjake.

Svijet se ubrzano širi u velikom balonu, čiji su dijelovi izlizani, prijeteći da pukne.

Kao ogroman Cepelin, kojeg usisa orbita ili neka crna rupa.

Bijeg od stvarnosti.

Okretanje glave.

Zabijanje u pijesak.

To su usavršene olimpijske discipline.

Zlatna medalja za ništavilo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Disanje svemira

Pogledah na sat: šest i trideset. Pomislih, još je rano. Mada, za jedno lijepo jutro, upravo kasnim.

Već se odvojio uveliko , taj savršeni dio između svitanja i buđenja svega živog.

Ustadoh naglo, razbuđen mišlju da gubim dragocjene dijelove dana.

Brzo pod tuš. Hladna voda uspostavlja značajan iskorak iz toplih snova.

Volim taj osjećaj jutarnje svježine, koja podstiče životne sokove.

Kuvam čaj od matičnjaka i posle kratkih vježbi za cirkulaciju, izlazim na terasu, okrećući pogled ka suncu.

Već se ustoličilo na horizontu, čekajući odobravajući aplauz.

Poslah mu srdačan pozdrav, dopuštajući koži lica da zablista.

Miris dozrele smokve se tiho šunjao do nosa.

Napuklim stepenicama siđoh u dvorište.

Trava je pila rosu. Ptice su budile dan.

Ispijam malo čaja, stojeći na jednoj nozi.

Tako spojen sa zemljom, vršio sam direktan uvid u disanje svemira.

Duboko udahnuh. 

Veličina svijeta se svela na podnošljivu mjeru.

Još par gutljaja čaja. 

Osjećam se dobro.

Osjećam se vrlo dobro...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Koferi na krilima

Već smo na kraju ljeta, a nedostaje.

Posebno taj ptičiji svijet, koji je u prolazu.

Još malo, pa se spremaju na dalek put, noseći svoje kofere na krilima.

Dopustile su nam da se neko vrijeme družimo.

Počastile su nas svojim fantastičnim pojavama i virtuoznim igrama u vazduhu.

Udostojile su nas raznovrsnim repertoarom cvrkutavih pjesama.

Bilo je tu i krikova, vrlo glasnih dozivanja.

Vjerujem da su im dijalozi bitni.

Neki kažu da ptice nikada ne upadaju jedne drugima u riječ.

Ljudi to  ne mogu.

Često posmatram domaće gugutke.

Kakav ritam , kakva igra, kakav ples! Kakva energija!

Stalno su u parovima i ponašaju se kao da vježbaju za nastup na svijetskom festivalu plesa.

Skupa sa njihovom gu gu poezijom, pletu jednu neprestanu predstavu.

Umjesto ulaznice, poželjan je mir i strpljenje.

Da ne bi prešlo u monotoniju, potrudio se jedan par djetlića. 

Kljucajući u svom ritmu, povremeno su slijetali na posudu sa vodom.

Par gutljaja i brzo nazad iz te gerilske akcije.

Napadnuta stara kajsija je dom i protivnik.

Još jedna gugutka. Usamljena na grani jabuke.

Posmatra pomno svaki moj pokret.

Trudim se da se ne pomjeram.

Djeluje zabrinuto!

Da li ptice imaju brige?

Ipak je odletjela do ograde. Pridržala se za stub, na kratko.

Stigao je i njen dečko. Sad šetaju po krovu ostave. ispod gustih krošnji šljiva ranjača.

Sa druge strane ograde, koka je upravo snijela jaje, pa se rakoli, objavljujući tu vijest cijelom komšiluku.

Đina leži pored mojih nogu, uporno pokušavajući da ugrize jednu dosadnu osu.

Pokušavam joj objasniti da osa nije muha i može da boli!

Pogleda me bijelo, opet škljocnuvši zubima, u fazonu: šta ti znaš o muhama!?

Da. Ko je ovde gospodar muha...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trnci

Selo leži na grebenu. Blagi bregovi ga šire u nedogled.

Otvoren vidik. Plodna zemlja.

Pod suncem blešti zelenilo. 

Jedna smokva se hvali plodovima, naginjući se ka staroj jabuci.

Sve su već sazrele i opale, a polako za njima kreće i lišće.

 Kokoške se rakole po susednom dvorištu.

Petao bučno uspostavlja red.

Đina pomno prati sva dešavanja, podižući uši na svaki jači zvuk.

Grlice su uporne u svojim refrenima.

 U dolini odzvanja rika krave. 

Vreme je za ručak. To potvrđuje i glasan lavež nekog psa.

U trenutku se sve potpuno utiša.

Grmljavina aviona se polako gubi u pravcu sletanja.

Mrkozelena jela se njiše u taktu povetarca.

Pred očima se razliva ravnica. Po njoj hodaju mali ljudi. 

Trnci se penju uz kičmu.

Krenuo je vetar sa Save...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ne prelazi mi put

Hodam u tuđim cipelama

Osjećam bol u cijelom tijelu

Bože kako sam umoran

Bez čekanja idem kući

Ne dodiruj me

Ne prelazi mi put

Hodam u teškim cipelama

Koža je zguljena

Krv je zgrušana

Čekam jutro

Iskidan kao oblak

U komadima sam

I samo ih vjetar

Ponekad spaja

Na tom putu

Punom sijena

Sa mnom je moj pas

Ide i ništa ne pita

Ne prelazi nam put

Upravo je svanulo

Mom psu i meni

Odosmo negdje

Gdje cipele nisu tuđe

Tamo gdje tabani i šape

Imaju dovoljno prostora

Da gaze svojom stranom

Tamo gdje zvoni pjesma

Gladna slobodnog uha

Sa kojeg trepere zvijezde

Kao srebrne minđuše

Gazimo čvrsto

Moj pas i ja

Ne okrećemo se nazad

Dan se otvara pred nama

Koraci imaju ritam

Kao srce kad skače

Neke grube šake

Grabe me za vrat

Dave me

Dok se nebo 

Lomi kao staklo

Moj pas laje i reži

Na moje demone

Kezi svoje zube

Njegove strahove

Ja tjeram šapatom

Milujem mu glavu

Mom dragom psu

Idemo dalje

Nepoznat je svijet

Sada lajem ja

I režim glasno

Moj pas mi liže ruke

Koje podižem visoko

U vazduh

Kroz koji pucam psovke

Čovječe ne prelazi put

Kojim gazimo

Moj pas i ja

Jer nemamo milosti

Za đavolja posla

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...