Vikend

Već od podneva osjećam kako me nešto čupa, vuče, cima.

Otimam se brzim hodom. Jurim ulicama kao da hoću što prije tabane izlizati.

Ne vrijedi! Kao da mi neko za vratom diše. Okrećem se naglo, kao nešto sam ugledao.

Nisam ništa, osim još stotine užurbanih ljudi. Nastavljam preko Terazija ka Slaviji, zaobilazeći jednog goluba.

Mene zaobiđe jedan par očiju. Tek penjući se Beogradskom ulicom shvatih.

Petak ima dil sa subotom!

Sabije nas u grupe, kolone, rijeke unezvjerenih likova i gura ubrzano prema suboti, brišući svoje, od muke oznojeno  popodne.

 -Izvinite Za subotu, desno?

-Ne, ne! Tamo je nedelja. Idite samo pravo. Kad vidite da se jutro malo nasmješilo, to je ona.

-Hvala vam puno! Vi ste nešto ozbiljni? Joj, pa poznati ste mi! Vi ste…?

-Da. Ja sam ponedeljak.

-Jasno! Izvinite žurim. Do viđenja.

Baš moradoh sresti taj ponedeljak! E sad ću navući namjerno osmjeh oko glave, pa valjda naletim na tu, nasmješenu, subotu.

U Njegoševoj za malo da se sudarim sa jednim plavim šiškama.

-Izvinite! Je lima neka prečica za nedelju?

-Ne znam, gospođo! Sad sam sreo ponedeljak.

 Evo ga iza mojih leđa.

 Pitajte njega... 

Dopisnik iz užurbanog petka:

Branislav Makljenović  

Enrike i kolači

Sinoć se obreh i sam na koncertu Enrikea Iglesiesa.
Zašto? Pomislih da je to dobra terapija.
Protiv čega?
Pa, protiv šećera!
Kako?
Imadoh ranac na leđima pun drangulija, a među njima i kutiju kolača.
Poklon gospođe Rade u ime njene slave, Đurđevdana.
Ne stigoh ni otvoriti, a već sam se našao pred ulazom u Arenu.
Ranac u skener, a isti zapišta.
Imate unutra neku hranu?
Imam kutiju kolača.
Morate to ostaviti.
Kome, vama?
Ne. U korpu.
Molim vas, ja idem na koncert sa posla, a kolače donijela Rada!
Kako ću joj na oči, ako ne pojedem ni jedan?
Hajde, prolazite!
Hvala!!!

Sretan zbog sačuvanog blaga, uđoh u salu, a tamo kao u lubenici.
Sve šljašti i tutnji. Upaljena gomila reflektora i mladost.
Kad je istrčao iza zamračene bine zgođušni Enrike, nastade zemljotres!
Djevojke su toliko zavrištale, da poželjeh biti na momenat, makar, tata Hulio.
Džaba.
Svi su htjeli dodirnuti mlađeg izdanka ili biti on.
I svi su ga dodirivali i bili on.
I Enrike je dodirnuo sve.
Bravo majstore!

Zaboravih da ga ponudim kolačima...


Dopisnik iz đuskutave bajke:
Branislav  Makljenović

Svlačiš se

Gledam te dok se svlačiš,
Haljina pravi na podu gužvu.
Tijelom izvajanim jutro mračiš,  
Tvoje tragove skupiću u spužvu.

U ritmu poznatom igraš, bjesniš,
 Korak se pružio, cipelom lupa.
 Kad god se sretnemo, ti se žestiš,  
A podpetica ti gluha, tupa.

Savršen sklad uz nogu ti ide,
 Ni noć ti ne može pobjeći.
 Od tvog dodira mi misli bride,
Tijelo ti izranja iz tkanine, odjeći.


Koža ti sija, uporno vlažna,  
Jedan zrak je pao na poru.
 U mom životu, vrlo si važna.
Kao hljeb, što se osušio u koru.

Grudi uporno štrče ispod bluze.

Pokušavam da ih prstima obuzdam.

Te bradavice, savršene muze,

Sa njih klizim, tamo gdje… samo ja znam.

Tako obučena, divno se skidaš…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Ponekad

Nekad mi  ponestane snage,

Pa kažem oštre, grube riječi.

Nekad sam na drugom tasu vage,

Ponekad  sve u meni  ječi.

Nekad  sam gnjida, sebični  mrgud,

Planeta se oko mene ne vrti.

Nekad me sve udari u grud,

I pokaže kako smo nejaki, krti.

Nekad, kad ustanem i  vrisnem,

I opsujem svašta u ogledalo,

Tada se sklupčam, stisnem,

Da ne bi me još, sve ujedalo.

Nekad, nemam za sebe lijepu riječ,

Nego, onako, opalim  u glavu metak.

Pa onda upadnem u tek napravljen kreč,

Taj pad bude, kao skok. Početak.

Nekad, kad  pojavim se grub,

U ogledalu su svi moji grijesi.

Nekad sam stigao do kraja, na rub,

Nekad  Gospode, da li  u  meni  jesi?

Ponekad stvarno nemam snage...

Dopuisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Malo luda

        

 Idi ženo, idi i samo ćuti,
Nestani iz ovo malo života.
Nek ne budem taj koji te ljuti,
Nek ode sa tobom sva ljepota.

Idi ženo,tamo ispred su čuda,
Ne okreći se, loši su ti iza leđa.
Odlazi ženo, budi bar sebi malo luda,
Dok odlaziš ,zaboravljam da sve si rijeđa

Idi ženo, život je bačen pred zvijeri,
Iskidan i poliven sa mnogo krvi.
Ti me tvojim zelenim očima mjeri,
Odmjeri i reci, jesam li u drugome prvi?

Idi ženo, nestani dok talas plavi,
Zamah ruku kroz tvoju vodu.
Reci, neko te od mene više slavi!?
Neko te više odmjerio u hodu?

Idi ženo, baci oči ka nebesima,
Ponekad ga spusti ka nama, dole.
Uživaj u našim novim grijesima,
I pusti da rane otvoreno bole.

Idi ženo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Skočila si na dlan

Bez riječi i glasa skočila si na dlan.

Osjećam kako se koža na tom mjestu cijepa.

Za čas, oko tebe se osnovao  čudan klan,

U njemu  si fenomenalna i prokleto lijepa.

Hajde reci! Pljuni  odmah te riječi!

Frka mi je! Znojim se hladno.

Priznaj da ti čuperak niko tako ne gnječi,

Držeći se za dlaku, osjaćam se jadno!

Hej! Pa ti si krenula ka srcu pješke!?

Već si mi lakat popela, dotakla.

Neće tu biti ni jedne greške,

Mada si se u startu slučajno spotakla.

Krenula si ka srcu pješke?

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav Makljenović

Kad odem

Kad odem odavde, kao stijena,
Skotrljan u tvoju priču, mekanu.
Kad po meni budeš umorna i lijena,
Zaskočiću u tvoju želju, često flekanu!

Kad uskočim u tvoje vode,
Zaplivaću skroz, blizu obale.
Pustiću odmah misao da ode,
Maticu, da ti umire, ruke male.

Kad vidiš izgubljenog, nestalog,
Samo pola, od ovog čovjeka!
Zagrli me tako, sumnjivo, malog!
Drži me u naručiju, dovijeka.

Kad zaboraviš da dio života,
Teče ti, čudesno plavim venama.
Tu je tvoja ruka, da me obmota,
Tu si ti, mjeseče, sa svojim mijenama!

Kad ovo sve bude ugašeno, juče,
I kad stvarnost bude kao dah.
Ovo, volim te, kao da umuče!
Ovo sa tvog dlana, moj je prah.

Raspršen u čestice, nevidljiv,
Umočen u stotine obojenih čuda.
Na uglu ti usne, malo sam stidljiv,
Na kraju moje usne, malo si luda!

Stvarnost je kao dah...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović